Tri pilota, tri dana, dvije Ducati Multistrade, jedna stara i jedna nova, jedan Kawasaki Versys 650, 12 prijevoja i 2.005 km. Nije puno, ali taman dovoljno da brzinski istražimo veliki dio planinskog masiva Dolomiti
PIŠE: DAMIR PRITIŠANAC
FOTO: IGOR KREČ, BERTI DŽIDIĆ, DAMIR PRITIŠANAC
Budući da sam iz raznih razloga motor uglavnom gledao u garaži, a ljeto se već dobrano približilo rujnu, u pomoć sam pozvao frenda Igora iz Zagreba, kako bih se uz konzultacije s njim barem malo odmakao od ravne Slavonije. Znao sam da je on uvijek za akciju i da je to jedini način da ove godine napravim koji kilometar motorom. Kao što sam i pretpostavio glas s druge strane mobilne telefonije bez puno bespotrebne priče pitao je „Kamo?“. Prvo što mi je palo na pamet bili su Dolomiti.
Dogovor je pao za nešto manje od minutu, a izbor destinacije je bio više nego OK. Obojica volimo sve što vole mladi, između ostalog i brzinu i krivinu, pa je tako ovaj plan bio taman ono što nam treba. Igor je u ovu moto avanturu uključio i svog (a sada i mog) prijatelja Bertija. Presretan što ipak neću do kraja propustiti ovu moto sezonu, a znajući s kim se idem provozati po nekim od najljepših planinskih cesta Europe, na brzinu sam minimalistički spakirao nekoliko neophodnih stvari, upakirao sebe u moto opremu i zavrnuo puuuun gas prema metropoli.
Slavoniju sam doslovno preletio, a nekadašnji autoput „Bratstva i jedinstva“, danas autocestu A3, također. Tko juri brzo se i zaustavlja, pa sam do Zagreba dva puta stao da dopunim rezervoar benzinom. Dan je pravi ljetni i sunce sija svim svojim sjajem i snagom. Ipak dok u daljini gledam na Zagrebačku goru vidim da niti ovog puta neću proći bez oblačenja kišnjaka. Tako je i bilo. Kiša me sašila već kod Ikee i dopratila na dogovoreno mjesto sastanka, odnosno na zadnju benzinsku postaju pred graničnim prijelazom na Bregani.
Bez obzira što sam kišnjak na vrijeme obukao, uspio sam popiti dobar dio pljuska. Igor i Berti dočekali su me na terasi benzinske postaje dobro raspoloženi, dok sam ja siktao i psovao ne vjerujući da baš uvijek kad sjednem na motor moram pokisnuti. Igor me upoznao sa Bertijem i uspio me svojim terapeutsko flegmatičnim sagledavanjem situacije primiriti. Jer ja sam već bio na vagi da odustanem i vratim se u sparnu te vruću Slavoniju.
Pomogao mi je i pogled na dvije ljepotice s Ducatijevim potpisom. Obje Multistrade, Igorova malo starija crvena curica, a Bertijeva skoro pa tek rođena bebica, strpljivo su čekale na start nadmećući se koja je ljepša. Nakon kave odlučili smo se za pokret. Neopisiva gužva i kilometarska kolona praćena kapima kiše protezala se do same granice. Ni danas mi nije jasno kako se Berti sa svim koferima uspio probiti kroz ovu gužvu kada sam ja bez bočnih kofera i s manjim motorom morao jako paziti da ne zapnem za automobile vozeći se između njih. Vjerujem da je Berti nekakav čarobnjak, ili što već.
Kišnjaci, vinjete i pun gas prema Ljubljani. Usput bacamo pogled na nuklearku u Krškom i za svaki slučaj ubrzavamo još više. Kako je „terapeut“ Igor rekao, tako je i bilo. Nedaleko Krškog posve se razvedrilo i sunce nas je obasjalo na najjače. Nije nam se dalo skidati kišna odjela pa smo kroz cijelu Sloveniju vozili u njima. Prethodno smo se dogovorili da ćemo u Dolomite ući s talijanske strane, odnosno iz pravca Udina, a ne iz Slovenije i pravca Kranjske Gore za koji se odlučuje većina motociklista.
Hotel za mačore
Deželu smo po autocesti pregazili kao u video igricama i ja sam na svom Versysu gotovo otkinuo gas ručku. Zaustavljamo se kod Razdrtog na benzinskoj postaji nedaleko talijanske granice kako bi poskidali kišnu opremu i osvježili se. Veliko je olakšanje riješiti se kišnjaka i nastaviti vožnju bez sputanosti i zapare koja je neminovna ako je vani +35°C, a vi ste u najlonskoj opravici.
Budući da je naša malobrojna. ali čvrsta ekipa mene izabrala za vođu ove ekspedicije, ja visoko podignutog velikog nosa i vizira dajem znak za pokret. Kako nisam rođen za vođu, a slava mi je udarila u glavu, promašio sam izlaz s autoceste prema Novoj Gorici te smo završili na periferiji Trsta, odnosno na cesti E70 ili A4, znanoj još kao Autostrada del Sole koja povezuje Trst i Torino. Dio te ceste do Monfalconea nije u sustavu naplate cestarina pa prije naplatnih kućica izlazimo van i uključujemo se na SS 55 kojom nastavljamo put Udina.
Ovaj ravni dio puta izgleda kao „zona industriale“ s nebrojeno puno kružnih tokova, te ne možemo dočekati da se riješimo monotone dionice. Naše današnje odredište je Cavazzo Carnico nedaleko Tolmezza gdje ćemo potražiti smještaj. Nakon Udina krajolik postaje sve zanimljiviji dok se njime vozimo cestom SS 13 koja će nas dovesti do korita rijeke Tilment.
Kod Carnie zastajemo na mostu koji spaja dvije obale ove jedinstvene rijeke. Sve nalikuje na kulise nekog SF filma i doima se nestvarno. Široko šljunčano korito Tilmenta trenutno gotovo bez vode, isprepleteno mnogim rukavcima svojih pritoka, čini ovu rijeku jedinstvenom u europskom alpskom porječju. Šljunak na dnu ove rijeke izuzetno je propustan i u stanju je apsorbirati svu vodu pa ljeti dolazi do ovakve pojave te izgleda kao da je rijeka presušila. Upravo zbog svog atraktivnog i širokog korita stekla je naziv kraljice alpskih rijeka.
Tilment izvire na gorskom prijevoju Mauria i nakon 170 km toka ulijeva se u Jadransko more u Venecijanskom zaljevu, između laguna Marano i Caorle. Načinili smo nekoliko fotografija i nastavljamo dalje prema Tolmezzu. Cesta SS 52 po kojoj se trenutno vozimo prati gorsku rječicu koja vijuga probijajući se kroz brda obrasla gustom borovinom.
Ovdje si napokon možemo dati malo oduška i uživati u zavojima koji se nižu jedan za drugim duž cijele dionice prema Cavazzu Carnicu. Oko 16 h stižemo na naše odredište u hotel Albergo. Na žalost sve su sobe zauzete pa nas je vlasnica hotela uputila do nedalekog Comegliansa gdje se nalazi istoimeni hotel iz lanca Albergo. Nakon izvrsnog cappuccina kakvog se samo u voljenoj Italiji može popiti nastavljamo sljedećih 20-ak km sjeverozapadno u brda.
Comeglians je kao i većina turističkih destinacija u Dolomitima izgrađen u alpskom stilu i vrlo je nalik mnogim austrijskim odredištima iste namjene. Da bi dojam bio potpun na našem hotelu osim natpisa Albergo piše još i Alle Alpi. Dakle, nalazimo se na pravoj adresi, odnosno nadamo se onom po čega smo u Dolomite krenuli, a to su neizmjeran broj zavoja, izvrsnih cesta i prijevoja kojima ćemo sutra potjerati u galop naše čelične dvotočkaše.
Hotel Albergo Alle Alpi u kojem smo odsjeli ima još jednu posebnost. Naime čitav hotel je u znaku mačaka, odnosno mačje figure i slike mačaka nalaze se na svakom zidu i policama, doslovno u svakom kutku hotela . Čak se i s ekrana laptopa za upis gostiju smiješi jedna tigrasta mačja njuškica. Kako sam strastveni obožavatelj mačaka (imam ih doma 6), nisam u prvi tren mogao vjerovati da se nalazim u hotelu koji je sve do najmanje sitnice podredio tim predivnim bićima.
Od hrkača do trkača
Nakon što smo se raspakirali i smjestili prošetali smo mjestom, a potom otišli na večeru u restoran našeg hotela. Zvijezda večeri bio je Igor s kojim sam dijelio sobu i od čijeg zaglušujućeg hrkanja i danas nosim traumu. Berti je dobio sobu za samca i zavidan sam mu na tome. Ujutro je izgledao kao nov, dok sam ja hodao s podočnjacima i skršen kao da sam popio litru rakije prethodnu večer.
Budući da želimo obići što više prijevoja, a na raspolaganju imamo samo jedan dan, ustali smo ranije. Naspavani Igor je s kavom koju si je sam napravio s vrućom vodom iz bojlera već sjedio na klupici pred ulazom u hotel i pušio petu cigaretu. On je na ovaj put krenuo spreman poput crvenkapice i ništa ga nije moglo iznenaditi. Ponio je punu košaricu, pardon, pun „top case“ svega potrebitog i to sad obilato koristi.
Za razliku od Igora, Berti i ja ovisimo o radnom vremenu kafića, restorana i kavana kako bismo popili jutarnju kavu. Nakon skromnog doručka u hotelu i podmirenja računa za noćenje koji je sinoć iznosio znatno manje nego jutros (očito ovisi o djelatniku koji ga kreira - Una storia Italiana), napuštamo Comeglians. Miris planinskog lanca Dolomiti sve je bliži dok klizimo cestom prema prijevoju Passo di Mauria.
Vrijeme je idealno, vedro i sunčano. Treba reći da je u ovom podneblju dosta teško pogoditi „tajming“ kada krenuti na put, jer u planinama zna biti dosta kišnih dana i vremenska prognoza je često promjenjiva. Mi smo ovaj put imali doista izvrsno vrijeme. Svježe jutro potpuno nas je razbudilo, a odlična cesta i vidici koji se otvaraju pred nama više su no impresivni.
Probijajući se kroz južnu stranu veličanstvenih Dolomita stižemo u Auronzo di Cadore koji se nalazi na obali jezera Lago di Santa Caterina. Na svojih 864 m nadmorske visine, jedno je od najljepših mjesta Belomunskih Dolomita, okruženo krasnim vrhovima planinske skupine Marmarole, Monte Popera i Tre Cime di Lavedo. Prizor je to kao iz dječjih bajki i svakako sam planirao kraći odmor ovdje.
Toliko je predivnih mjesta na ovoj našoj maloj ekspediciji, no Auronzo di Cadore pri samom je vrhu top 10 destinacija na koje smo naišli istražujući taj možda najatraktivniji europski planinski lanac. Nakon opuštajućih 20-ak minuta odmora krećemo dalje. Svako malo se zaustavljamo kako bi smo fotografirali fantastične krajolike i veličanstvene planinske vrhove. Znam da sam poprilično išao na živce Igoru i Bertiju jer smo svako malo stajali da bih se ja iživljavao sa Canonom, mobitelom i Go Pro kamericom. Ipak, ta žrtva se isplatila jer smo kući donijeli fantastičan materijal. Velika je sreća da smo sva trojica izvrsni vozači, pa smo s lakoćom uspjeli nadoknaditi vrijeme potrošeno na moj foto izričaj.
Odličnom cestom broj 48 vozimo put Cortine d'Ampezzo. Ovdje je Igorček iznenada dobio dojavu iz „Vasione“ te je zavrnuo ručicu akceleratora i pojurio ovom zavodljivom cestom. Jedva sam stigao uključiti kameru kako bih popratio ovu ničim izazvanu utrku. Inače, Igor uvijek špota mene kako jurim i kad treba i kad ne treba. Sada se on odjednom od časne sestre preobratio u razvratnika. Nerado moram priznati da ga nisam uspio prestići, iako sam to želio. Berti svoju novu bebicu nije želio izlagati bespotrebnom riziku, pa je malo zaostao za nama. Kada se Igor nakon duuuuugih desetak minuta ispuhao razmijenili smo impresije i dalje nastavili u mirnijem tempu. Na taj način uspjeli smo i vidjeti ponešto uz cestu.
Bez golotinje, molim
Na putu nam je prijevoj Passo Tre Croci (Tri križa), koji svojom vizurom odaje svu snagu i silu ovog planinskog masiva. Naziv nosi prema tragediji iz 1789. godine kada je majka s troje djece krenula u potragu za poslom. U blizini ovog prijevoja smještenog na 1.805 metara nadmorske visine sve troje djece je umrlo, a u znak sjećanja na taj tužni događaj tu su postavljena tri drvena križa.
Kratko se zaustavljamo ovdje i nastavljamo put Cortine. U ovaj prekrasan gradić poznat kao vrhunsko zimovalište i skijalište (1956. godine bio je domaćin Zimskih olimpijskih igara) ulazimo oko podneva. Osvježenje tražimo na terasi kafića na izlazu iz grada. S te pozicije pruža se lijep pogled na Cortinu te uz kavu guštamo u panorami grada okruženog planinama. Ovdje sam se skinuo u toples pa dobio kritiku od ugostitelja. Nakon što sam sakrio golotinju sve je bilo OK.
Nedaleko Cortine dva su prijevoja koja nećemo propustiti. Nešto užom cestom broj 638 dolazimo do prvog, a to je Passo Giau na 2.236. m.n.v. Impresivan je pogled na stijenu u podnožju uz koju se nalazi možda najveći pašnjak u Dolomitima. Desetine rogatih bića bezbrižno pasu sočnu alpsku travu ne obraćajući preveliku pažnju na gomilu znatiželjnika koji pohode ovaj prijevoj, a za koji kažu da je jedan od najposjećenijih prijevoja Dolomita.
Cesta poput tanke zmije vijuga uokolo masiva kroz koji se probija prijevoj Giau te pruža izvrsnu priliku da se povijamo s ostalim motoristima. Dakako, koristimo tu priliku. Treba navesti i to da je nedaleko ovog prijevoja 1987. godine, na platou Mondeval de Sora, pronađen kostur Mondevalskog čovjeka koji je ovdje živio prije više od 7.500 godina. To otkriće je značajno i zbog toga što se do tada smatralo da mezolitski lovci nisu odlazili u visoke planine. Ovaj savršeno očuvani nalaz danas je pohranjen u muzeju Vittorio Cazzetta u nedalekom Sella di Cadore.
Nakon što smo se nauživali pogleda na ovu jedinstvenu stijenu koja poput tornja strši nad prijevojem Giau, odlazimo put našeg sljedećeg odredišta Passo di Falzarego. On se nalazi na cesti broj 48 kojom smo već vozili prema Cortini. Bespotrebno je stalno ponavljati kroz kakve prekrasne predjele prolazi svaka cesta kojom se prometuje kroz veličanstvene Dolomite, no nemoguće je to i učiniti. Koliko god uživali u vožnji motorom, isto toliko uživa se u pogledima koji svako malo čovjeka ostavljaju bez daha.
Uskoro stižemo na Passo Falzarego na 2.117 metara nadmorske visine. Tu je na neki način prekretnica naše turneje, odnosno križanje putova kojima možemo nastaviti dalje. Tu je vrlo živo na širokom odmorištu gdje odmor pronalaze svi: motoristi, biciklisti, alpinisti, automobilisti, busisti itd. Velika je gužva u okolnim suvenirnicama i baru nasuprot autobusnog stajališta.
U neposrednoj blizini stajališta nalazi se malena crkva s freskom „Marijinog posjeta“ koju je izradio umjetnik Elisabetti Vittorio Casetti. Passo Falzarego slovi i za prijevoj kojim prolazi Grande strada delle Dolomiti, veličanstvena cesta koja je po nekim ocjenama najljepša cesta na svijetu. Otvorena je 13.09.1909. godine i sa svojim je beskonačnim nizom zavoja i strmih padina u prekrasnom krajoliku savladala do tada nepremostivu prepreku prolaska kroz ovaj dio Dolomita.
Konačno Stelvio
Na samom prijevoju nalazi se žičara koja povezuje Falzarego s 2.746 m visokim vrhom planine Lagazuoi. To je svojevrsna atrakcija jer se s Lagazuoia pruža spektakularan pogled na okolne planinske masive. Falzarego je također pravi raj za planinare. Budući da nismo planinari nego avanturisti na moćnim strojevima, planinu prepuštamo njima, a mi se držimo ceste koja nas vodi dalje prema Passo Campolongo.
Nakon ovog prijevoja spuštamo se u Corvaru, poznato alpsko skijalište. Ovdje je atmosfera kao usred sezone skijanja, s tom razlikom što trenutno sve vrvi od motorista, biciklista, planinara i ostale svite željne planine i čistog zraka te savršenog pogleda na prelijepu panoramu ovog elitnog odredišta.
Kroz Corvaru se polako probijamo zbog gustog prometa. Ipak, malo sam se zanio u razgledavanju mjesta, pa sam našu malu ekspediciju poveo put Brunicka umjesto Bolzana. Jedno polukružno okretanje popravilo je naš kurs i ubrzo smo se našli na cesti broj 243 te popeli tik uz planinu Sassongher s koje se pruža jedinstven pogled na dolinu u kojoj leži Corvara. Nekoliko odličnih fotki i idemo dalje cestom koja drži kao brusni papir dok jurimo njezinim zavojima.
Uskoro stižemo u idilično mjesto Castelrotto dvadesetak kilometara prije Bolzana. Ovdje smo se odlučili za kraći odmor i okrjepu. Kako to obično biva na ovakvim putovanjima, često se može upoznati nekog tko je sa područja ex Jugoslavije svoju sreću potražio negdje u Europi. Tako smo i ovdje upoznali simpatičnog Aleksandra Sikanića koji radi kao konobar u baru Dorfschenke u koji smo svratili na kavu. Nije krio zadovoljstvo što može s nama razmijeniti koju rečenicu jer su mu gosti uglavnom Talijani i Austrijanci. Nakon razgovora i kave koju nam nije dopustio platiti, te obećanja da ćemo mu poslati Moto Puls s reportažom s ovog puta, odlazimo dalje prema Bolzanu. Sada u nama već raste ugodna napetost zbog spoznaje da se približavamo poznatom prijevoju Stelvio koji je mnogima motoristička mantra i destinacija koju se za života nipošto ne smije propustiti.
Cesta prema Bolzanu probija se kroz planinske masive obrasle gustom borovom šumom. Povremeno se zaustavljamo kako bi pušački dio naše ekipe napravio pauzu. Od Bolzana prema Meranu vodi nas cesta SS 38.Ova živopisna cesta siječe planinski masiv Dolomita i spušta se direktno do jezera Como. Nas će provesti preko Stelvia čiji miris se već osjeća u zraku. Nešto prije 19 h prolazimo kroz Merano, a potom stižemo u podnožje prijevoja Stelvio. Da smo doista blizu svjedoči nam mnoštvo motorista koji se spuštaju odozgo. Pred nama je 48 lakat zavoja koje trebamo savladati penjući se 30-ak sljedećih kilometara.
Zbog svoje vizure i tehničkih karakteristika Passo di Stelvio slovi za najveličanstveniji cestovni prijevoj u EU. Na visini od 2.707 metara smješten je u Ortler Alpama između Stilfsa u južnom Tirolu i Bormia u pokrajini Sondrio. SS 38 jedna je od najviših europskih planinskih cesta i čudo je inženjerske vještine. U to smo se osobno uvjerili kroteći nepregledni niz zavoja koji su pred nama. Ovdje nema mjesta junačenju jer prolazak kroz ove lakat zavoje pod strmim nagibom izuzetno je zahtjevan. Dovoljan je jedan pogrešan potez da preletite nisku betonsku ogradu i sletite niz Alpe.
Čude nam se i kozorozi
Kao što sam naveo, Passo di Stelvio je najviši asfaltirani cestovni prijelaz u istočnim Alpama nakon Col de l'Iserana koji se nalazi na 2.770 m.n.v. Gledano iz zraka Stelvio izgleda zastrašujuće, a cesta SS 38 koja njime prolazi jedna je od najfotografiranijih na svijetu. Izvorna cesta datira iz 1820. godine, a povezivala je Lombardiju s ostatkom Austrijskog carstva. Danas je cesta otvorena za promet od lipnja do rujna.
Malo pomalo, uz nekoliko zaustavljanja kako bi načinili par izvrsnih fotki, stižemo na vrh prijevoja. Mnoštvo motorista, biciklista, automobilista i ostalih zakrčilo je Stilfser Josch gurajući se oko trgovina suvenirima i ispred štandova s brzom hranom. Dobar dio koristi priliku za fotografiranje ovog atraktivnog prijevoja i ceste koja kao dugačka zmija vijuga pod njim.
Već je gotovo 19:30 pa nakon kupovine par magneta s motivima Stelvia odlazimo dalje put Bormia, gradića s druge strane prijevoja. Ništa manje atraktivan, ovaj spust s planine ostavlja putnike bez daha. S više zelenila, prostranijih vidika i uz izvrsnu cestu pruža priliku za žešće odvrtanje ručice akceleratora. Moram priznati da smo si dali oduška na ovoj dionici. Budući da se ja nisam želio vratiti bez savršenih fotografija s ove strane Stelvia, dečki su me sačekali par kilometara ispred Bormia, jer nisu željeli prekidati užitak vožnje po ovoj prekrasnoj cesti.
Polako se na dolinu u kojoj leži Bormio spušta suton. Pred nama je najizazovnija dionica ovog putovanja, pa nakon kraćih međusobnih konzultacija u središtu Bormia, nastavljamo dalje. Gusta borova šuma kroz koju se alpskom cestom SS 300 probijamo u pravcu Passo di Gavie dodatno smanjuje vidljivost dana koji je na zalasku. Prolazimo kroz Valfurvu i dolazimo do St. Caterine. Izašavši na jednu čistinu, panorama pitoresknog Bormia nestaje u retrovizorima naših motora u vidu mnoštva lampica koje se stapaju s horizontom.
Postoji nekoliko pravaca iz kojih se može prijeći ovaj masiv. Naravno da smo mi spontano nabasali na najtežu dionicu. Kako god, ovaj prijevoj slovi za jedan od najviših i najljepših alpskih prijelaza. Naravno i za jedan od najtežih. Njegova dužina, poprečni i uzdužni nagib, te rast elevacije nisu slični niti jednom drugom usponu u Europi. Obje strane prijevoja iste su dužine, odnosno 17 km. Sjeverna kroz koju trenutno vozimo je nešto sigurnija, pa njena dionica čini dio poznate biciklističke utrke Giro d'Italia, dok je južna znatno teža i opasnija s usponima iznad 20 %. Vrh planine je ledenjak, a pejzaž oduzima dah.
Passo di Gavia dijeli provincije Sondrio na sjeveru i pokrajinu Brescija na jugu. Kako se uspinjemo sve više, u susret nam stiže gusta magla, a temperatura zraka postaje više zimska nego ljetna. Krajolik je sve suroviji. Cesta je vrlo uska, hrapava, a na dijelovima je u prilično lošem stanju. Općem dojmu horora pridonosi sve gušća magla, sumrak i nagli pad temperature.
Povremeno kroz maglu razabiremo krda krava koje pred počinak pasu zadnje vlati trave u smiraj dana. Na jednoj oštroj krivini uočili smo nekoliko kozoroga. Iznenadili su se kao i mi jer u ovom dijelu dana malo je onih koji prelaze prijevoj Gavia. Ne znam kako je dečkima, no u meni cijela situacija budi osjećaj ugodne napetosti i neizvjesnosti.
Magla i mrak
Na jednom dijelu ove dionice zaustavlja nas čudnovato dijete pastir koje sa ispaše tjera krdo krava. Ne govori ništa, ne osmjehuje se, nego prijetećim mahanjem štapa naređuje da stanemo i propustimo njegovo blago. Dakako, nedaleko od njega iz polutame izlazi nekakav gorštak, pretpostavljamo otac, također smrknuta lica. Kada su kravice prešle cestu pokazuje nam da možemo dalje.
Uskoro dolazimo na sam prijevoj Passo di Gavia koji je u potpunosti obavijen maglom . Na 2.652 m.n.v. nalazi se motel i mali restorančić. S lijeve strane, u blizini vrha i 50-ak metara od ceste vidi se stara Rimska cesta koju su tadašnji graditelji izgradili prije više od dvije tisuće godina.
Zadržavamo se tek toliko da dečki zapale cigaretu i nastavljamo dalje. Duboko smo se uvukli u planinu i kroz zadnje minute dnevne svjetlosti, dok njome u potpunosti ne ovlada noć, uočavamo nekoliko planinskih jezera. Površina im je savršeno ravna poput stakla, bez imalo kretnje, a tamna poput LCD-a. Djeluje mrtvo, poput mistične vode koja nema dna i povlači u svoju dubinu sve što se usudi dotaknuti njezinu površinu.
Jedno od njih je Lago Bianco okruženo planinom Corno dei Tre Signori (3359 m.n.v), a drugo je Lago Nero na 2386 m.n.v. Oba se nalaze nekoliko kilometara ispod prijevoja na njegovoj južnoj strani. Brrrrr, predobro je.
Uskoro ulazimo u potpuno neosvijetljen, uzak, dug i zastrašujući tunel kroz koji cesta oštro vijuga. Vrlo je nelagodno voziti se kroz njega jer nema ni horizontalnu signalizaciju, pa potpuni mrak još više dezorijentira. Nakon izlaska iz tunela situacija nije ništa bolja jer je pala noć. Najbolje je prijevoj Passo di Gavia opisao jedan moto putnik – kroničar, rekavši to ovako: „Nema zaštitnih ograda, a područje uz cestu gotovo je okomito. Dakle, ako izgubite koncentraciju i kliznete, posljednje što ćete imati u životu je spektakularan pogled na planine koje vas okružuju“.
Malo pomalo i spustili smo se s planine. Sad valja naći smještaj, ako ne mislimo spavati uz motore na otvorenom. Par pansiona uz cestu je popunjeno pa smještaj jedva pronalazimo u poznatom zimovalištu Ponte di Legno. Čaroban gradić ispresijecan kamenom popločenim ulicama prepun je turista.
Tražeći smještaj prodefilirao sam motorom dugačkim korzom u pješačkoj zoni dok su me Igor i Berti strpljivo čekali. Iznenadilo me koliko je ljudi na ulici, a tu su i blještavi izlozi kao usred turističke sezone kod nas na Jadranu. Doduše treba znati da turistička sezona ovdje ne prestaje niti jedan mjesec u godini. Ako nije zima i nema skijaša onda su ovdje biciklisti, planinari, hodači, paraglajderi i ini drugi koji uživaju u okolnim brdima i čistom zraku. A da to braća Talijani znaju dobro prodati imali smo se prilike uvjeriti i sami kada smo u hotelu za jednu noć platili iznos s kojim sam kao klinac znao biti tjedan dana na Kvarneru.
Na recepciji hotela Bellavista rekli su nam da smo veliki sretnici što smo uopće pronašli smještaj. Ma možeš misliti, što se mene tiče mogli smo i klošariti ispod mosta jer ništa mi ne može pokvariti gušte današnjeg dana. Nakon tuša i okrjepe odlazimo do obližnjeg lokala gdje uz pizzu, pivo i Aperol rezimiramo današnji dan.
Jutro nam daje znak za start pa nakon doručka i kave napuštamo Ponte di Legno. Mnoštvo turista već se vrzma oko žičara noseći sobom kojekakvu opravicu za razne vrste rekreacije. Popevši se cestom na jednu uzvisinu iznad grada fotografiram epsku pejzažnu fotografiju Ponte di Legna te nestajemo u brdima i jurimo prema prijevoju Passo del Tonale.
Trst je naš!
Cesta je izvrsna pa si dozvoljavamo luksuz da se njome muški provozamo. Doživljaj nam ometa jedino pokoja „polizia stradale“ patrola koja kontrolira brzinu vožnje ovo nedjeljno prijepodne. Srećom nismo se zapleli u njihovu mrežu, nego smo projurili kraj njih dok su tlačili nesretnike netom uhvaćene u prekršaju. Teško se na ovakvim cestama i predivnim krajolicima suspregnuti i vožnju prilagoditi propisanim ograničenjima brzine.
Dan je predivan, sunčan dok sinkronizirano klizimo cestom broj 42. Mnogi motoristi koriste današnje idealne vremenske uvjete za vožnju tako da nam je lijeva ruka gotovo stalno u zraku na pozdrav dok se mimoilazimo s njima. Kod Clesa i jezera Giustina odvajamo se desno na cestu broj 43 koja vodi prema Trentu. Vozimo konstantno bez zaustavljanja uživajući u svakom kilometru ove izvrsne ceste. Želimo se domoći obale u visini čarobne Venecije pa svoje strojeve nakon Trenta usmjeravamo prema Trevisu.
Ovdje sam ja malo pojačao tempo pa sam izgubio Igora i Bertija. Zaustavio sam se uz cestu te ih pričekao. Nakon što se jato ponovno okupilo Igorček je preuzeo kormilo. Berti i ja ga od tada slijedimo u stopu, odnosno u kotač, da ne kažem pratimo ga kao Tita. „Strade provinciale“ i „strade locali“ kojima se vozimo gotovo su prazne, pa opušteno uživamo u mjestima i panoramama regije Veneto.
Kod St. Dona di Pavie preko nadvožnjaka prelazimo Autostradu del Sole, odnosno A4, i uključujemo se na SS 14 koja također povezuje Veneciju s Trstom. Ova cesta prati Tršćanski zaljev, ali njezina trasa ne ide uz more nego je povučena koji kilometar u unutrašnjost i paralelna je s autocestom.
Ubrzo stižemo na tršćansku obilaznicu gdje ponovno gubim Bertija i Igora jer sam izašao na pogrešnom izlazu. Jedan poziv i opet smo barem na mobilnoj vezi skupa. Igor i Berti guštaju uz kavu na jednoj benzinskoj postaji dok ja turpijam kroz tridesetak kilometara petlji, vijadukta, akvadukta i užarenog asfalta oko Trsta da bih opet jahao s njima.
Blaženi osmjesi ne mogu sakriti umor s naših lica, pa ubrzo krećemo prema Ljubljani i ne štedimo na brzini. Budući da mene čeka još dosta kilometara do Osijeka, nakon Ljubljane se pozdravljamo u vožnji i ja dalje nastavljam sam. Gotovo kao u video igricama ostatak puta sam preletio po autocesti. Oko 20 h i 30 min naručio sam kavu na terasi Cluba, kafića u centru Osijeka.
Dok uživam u prvom gutljaju i mirisu Lavazze razmišljam kako smo još oko 17 h bili na periferiji Trsta. S velikom dozom mentalne i tjelesne ugode osjećam se savršeno smireno. Ovo mi je doista trebalo. Kada uz to sa sobom imaš pravu i odlučnu ekipu koja se zna dobro voziti, kao što je u ovoj priči bio slučaj, onda je to uistinu sjajno iskustvo. Zovem Igora, kaže da su i oni sretno stigli doma. Srce mi je na mjestu. 2.005 km za nešto više od dva i pol dana nije loše. Puno smo toga vidjeli, zabavili se, i muški se provozali po nekim od najzahtjevnijih cesta čarobnog planinskog lanca Dolomiti. Budući da se najveći dio ovog đira dogodio u voljenoj Italiji, za frendove Igora, Bertija i sebe ovaj tekst privodim kraju kako citatom na talijanskom jeziku, primjereno ovoj našoj priči: “Mai biker! Pilota di moto sempre! Mia vita, mia scelta!“.