Piše i snima: Mario Hunjet
Lijep pozdrav svima!
Ovo je moj drugi putopis i nadam se da će biti zanimljiv kao prvi (Putovanje u Rumunjsku) te da će biti mnogima koristan. Prvi je putopis prikupio mnogo pozitivnih komentara, čak je jedna ekipa iz susjedne nam Bosne i Hercegovine organizirala putovanje prema njemu posvetivši ga tragično nastradalom prijatelju.
Nedjelja, 21. lipnja 2020. godine počinje naše dogovoreno putovanje predivnim hrvatskim cestama i gradovima. Zbog pandemije korona virusa koja je pogodila, ne samo Lijepu našu, nego i cijeli svijet, odlučili smo se ne napuštati granice Republike Hrvatske. Nas četvorica, članovi Moto kluba Vinkovci na ovaj put krećemo s Kawasakijem Versysom 1000 (Dario), BMW-om GS850 (Igor), Ducati xDiavelom (Hrvoje) i Suzukijem GSXR 1000 (Mario).
Toga jutra, kao i prethodna dva do tri tjedna, vrijeme nas nije „mazilo“ te na dogovoreno mjesto polaska dolazimo po laganoj kišici. Nakon kratke kave i doručka, krećemo oko 10:00 sati. Planirano je odredište toga dana Senj. Na putu prema Senja, krećemo se autocestom do Popovače gdje nas je cijelim putem pratila obilna kiša. Putovanje nastavljamo prelijepim cestama kroz Sisak, Glinu, Vojnić, Dugu Resu, Josipdol, Senjsku Dragu, gdje se vrijeme poboljšalo i bilo je ugodnije za voziti. Prvo stajanje nakon prijeđenih otprilike 300 km (ne računajući dva stajanja na benzinskim postajama na autocesti radi točenja goriva i brzinske kave), u restoranu Brioni, Gornji Viduševac. Pokraj samog restorana uz cestu se nalazi tenk kojeg smo iskoristili za nekoliko fotki.
Nakon ručka nastavljamo dalje i, prateći navigaciju, došlo je do malog skretanja s puta, odnosno ne bih to ni nazvao pogrešnim skretanjem jer se moglo ići i tim putem, ali bilo je potrebno nekoliko kilometara voziti makadamskom cestom, što si nismo mogli priuštiti s obzirom na to da nismo svi na put krenuli s motorima koji su pogodni za takvu vrstu ceste. Kada smo shvatili gdje smo „pogrešno“ skrenuli, vratili smo se do toga mjesta te smo time izgubili 30-tak kilometara.
Između 19:00 i 20:00 sati stižemo u Senj. Nakon slikanja i kave u gradu, odlazimo u apartman koji smo ranije rezervirali preko Bookinga. Apartman je novije gradnje i jako lijepo uređen, smještaj za nas četvoricu iznosio je 50 eura za jedno noćenje. Nakon smještaja u apartman, odlazimo na večeru u grad. Poslije brzinske večere, vraćamo se u apartman noćiti i time završava naš prvi dan putovanja.
Ponedjeljak, 22. lipnja 2020. godine, drugi dan. Buđenje, kavica i doručak uz more u Senju pa krećemo u Makarsku koja nam je odredište drugoga dana. Odmah pri izlasku iz Senja dolazimo na dionicu ceste Senj – Karlobag, već svima poznatoj kao najljepša dionica magistrale. Mislim da ne treba puno pisati o toj dionici i o magistrali općenito jer svi vrlo dobro znamo kakva je to cesta i svi smo ju manje-više prošli ili automobilom ili motorom, a onaj tko ju nije prošao motorom to mu treba biti sljedeće na listi putovanja. Uz prelijep pogled na more i prelijepe zavoje, jednostavno je svaki kilometar te ceste čista uživancija.
Do Makarske smo išli prateći jadransku obalu, tako da smo uz kratka zaustavljanja na magistrali, stali još u Vodicama i Trogiru. Pred samim ulaskom u Makarsku dočekuje nas lošije vrijeme, poneka kapljica kiše i jak vjetar koji doslovno pomiče motor metar u stranu. Sva sreća to je bilo svega nekoliko kilometara od apartmana pa nismo trebali stajati već smo polako, ali sigurno stigli u apartman. Apartmani su Hrvojevi (Villa Hills, Instagram, Booking – „bacite oko“, preporuka za odmoriti dušu i tijelo) te se tom prilikom u ime nas trojice želim zahvaliti za smještaj i gostoprimstvu, hvala još jednom na svemu! Loše vrijeme nije nas spriječilo da za večeru „bacimo“ roštilj i opustimo se u jacuzziju te tako opušteni i siti završimo drugi dan našeg putovanja.
Utorak, 23. lipnja 2020. godine, treći dan. Nimalo ugodno jutro, bura puše kao i prethodni dan i večer. Spremamo se i nadamo se da je samo u Makarskoj takvo vrijeme. Gledamo prognozu i ona je na našoj strani, iako smo morali sakrivati motore u zavjetrinu dok smo ispijali jutarnju kavu u obližnjem kafiću. Naše je današnje odredište Dubrovnik do kojeg ćemo doći preko lijepe Korčule i poluotoka Pelješca. Po buri krećemo u Split na trajekt i ona nas prati sve do samog ulaska u Split, a u Splitu vrijeme ne može biti ljepše, kao da smo u drugoj državi, a ne samo 60-tak kilometara od onog ružnog vremena u Makarskoj. Dolazimo do trajektne luke gdje uzimamo karte do mjesta Vela Luka, Korčula (cijena karte za motor i jednu osobu iznosi 173 kn).
Nakon 3 sata vožnje trajektom stižemo u Vela Luku na Korčuli i poslije kratke cuge krećemo prema Pelješcu. Do trajekta za Orebić na Pelješcu imamo otprilike 42 kilometra, ali prolazimo prelijepim cestama prekrasnim korčulanskim krajolikom. Trajektom za Orebić vozimo se kratko, tek 15-tak minuta (cijena karte za motor i jednu osobu iznosi 30 kn).
Na putu od Orebića do Dubrovnika zaustavljamo se u Stonu kod Stonskih zidina.
Oko 19:00 sati dolazimo u Dubrovnik, krećemo se prema smještaju koji smo dan ranije rezervirali na Bookingu i kojeg smo za nas četvoricu platili 550 kn. Apartman je lijepo uređen s prekrasnim pogledom na stari dio grada Dubrovnika.
Nakon što smo se smjestili u apartman, odlazimo na Stradun. Ulazimo na Stradun i zateknemo nešto što je gotovo nemoguće vidjeti u ovo doba godine, Stradun je prazan! Pogledamo na terase kafića i restorana, i one su poluprazne. Jako žalosno i neočekivano, ali to su sve posljedice korona virusa koji nas je zahvatio. Odlazimo do restorana i doživljavamo još jedan šok, ali ovaj puta pozitivan, Dubrovčani su prilagodili cijene novonastaloj situaciji tako da smo na samom Stradunu jeli hobotnicu za 88 kn i tuna steak za 90 kn. To nas je toliko iznenadilo da smo tada odlučili ostati još jedan dan u Dubrovniku, jer, kada ćemo opet imati priliku tako povoljno boraviti ovdje. Nazvali smo vlasnika apartmana i rezervirali apartman za još jednu noć (drugu noć smo platili 400 kn). Nakon večere i šetnje starim gradom, vraćamo se u apartman gdje završava naš treći dan putovanja.
Srijeda, 24. lipnja 2020. godine, četvrti dan. Dan za odmor nakon prevaljenih otprilike1000 km. Idemo u obilazak najjužnije točke Hrvatske, Rta Oštra, Prevlaka. Nakon kave na Stradunu, krećemo u Prevlaku. Kada smo došli do najjužnije točke, nažalost, nismo mogli ući u staru utvrdu jer se obnavlja te su vrata bila zaključana. S tog mjesta seže prelijep pogled na zaljev i Crnu Goru.
Po povratku iz obilaska Rta Oštra odlazimo u apartman, Dario i ja idemo na plažu, a Igor i Hrvoje nam se pridružuju nakon poslijepodnevnog odmora. Nakon kupanja i ljenčarenja na plaži, vraćamo se u apartman i spremamo se za večeru. Poslije obilaska starog grada, večere i cuge, idemo spavati i time završava četvrti dan našega putovanja.
Četvrtak, 25. lipnja 2020. godine, peti dan. Vraćamo se u Makarsku gdje ćemo prespavati još jednu noć prije povratka kući. Taj dan neki su se odvažili po prvi put otići na zipline. Najbliži zipline bio nam je u Omišu koji smo dogovorili dan prije dok smo sjedili na plaži u Dubrovniku. Zipline je bio dogovoren za 17:00 sati te smo imali vremena za kupanje i ručak u Makarskoj.
U 16:45 sati dolazimo u Omiš, ulazimo u agenciju te pri potpisivanju izjave o uvjetima korištenja primijetili smo da je Igor pozelenio i ukočio se od straha. Tek tada nam je priznao za svoj strah od visine, tako da nije bilo druge nego staviti ga u čamac i pustiti da pluta Cetinom dok nas trojica sjedamo u kombi koji nas vozi do prve žice. Prije prve žice imamo kratku obuku kada svi isprobavamo na pokaznoj žici. Budući da je meni to bio prvi put, nakon kratke obuke mislio sam da je to ništa, međutim, kad smo došli na prvu žicu koja je najduža i na najvećoj visini, malo me uhvatila panika, to moram priznati. Dariju je također bilo prvi put tako da je Hrvoje otišao prvi, a mi smo nekako zažmirili i „pregrmili“ tu prvu žicu. Prva žica duga je otprilike 700 metara, a na njoj se postiže brzina do 70 km/h. Moram napomenuti da smo imali dvojicu izvrsnih instruktora te je s njima bilo puno lakše to proći. Nakon prve žice, ostalih sedam žica je „mačji kašalj.“ Nakon dva i pol sata čistog adrenalina, kombi nas vraća u centar Omiša gdje nas Igor već čeka na kavi i tako smo obilježili naš peti dan putovanja. (Zipline smo platili 400 kn po osobi, a vožnju čamcem 300 kn).
Petak, 26. lipnja 2020. godine, šesti dan. Zadnji, ali i najzahtjevniji dan našeg putovanja. Dan predviđen za obilazak Kninske tvrđave i vojnog aerodroma Željava te povratak kući. Do Knina smo kratko stali u Sinju i na još jednom mjestu točiti gorivo. Na Kninsku tvrđavu stižemo taman u vrijeme ručka te poslije ručka Igor i Hrvoje odlaze u obilazak tvrđave, dok Dario i ja ostajemo u restoranu (obilazak tvrđave naplaćuje se 30 kn po osobi).
Nakon ručka i obilaska tvrđave, Hrvoje se, nažalost, zbog obveza morao vratiti u Makarsku, a nas trojica dalje nastavljamo put kući. Na putu kući čeka nas još jedno mjesto za posjetiti, a ono je u zadnje vrijeme postalo omiljeno odredište bajkerima, a to je vojni aerodrom Željava, najveći podzemni aerodrom i nekadašnja baza JNA koja se nalazi na samoj granici Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Aerodrom je korišten od 1968. do 1992. godine, nakon čega je uništen od strane JNA. Igor i ja smo ušli u jedan od tunela aerodroma, ali svjetla na motoru jednostavno nisu dovoljna da bi se tunel obasjao te nismo išli duboko jer su tuneli puni rupa i nisu sigurni. Pokušao sam slikati nekoliko slika u dubini samog tunelu, ali bezuspješno, toliki je mrak da blic na mobitelu ništa ne znači. Prateći objave ljudi na društvenim mrežama, koji su posjetili ovaj aerodrom, nismo dosada mogli znati što ih toliko privlači ovdje, ali sada kada smo ga i sami posjetili jednostavno smo shvatili da je čar u tome kako priroda s vremenom „preuzima“ neko mjesto. Svakako si Željavu stavite u rutu putovanja jer je zaista vrijedna posjeta.
Budući da smo izgubili mnogo vremena na obilaske, a htjeli smo doći kući po danu, odlučili smo da ćemo autocestom od Karlovca do Vinkovaca. To je ujedno bio najdosadniji i najnaporniji dio cijelog putovanja, ali uz dva usputna stajanja, u Vinkovce smo došli u 20:30 sati, na mjesto odakle je naše putovanje i krenulo. Time je završilo naše putovanje koje je prošlo bez ijedne kritične situacije na cesti. Hrvoje se također sretno vratio kući nekoliko dana poslije nas i to kroz Bosnu i Hercegovinu.
Nakon proputovanih šest dana i prijeđenih oko 2200 kilometara, mogu reći da, zbog lijepih cesta i prekrasnih mjesta za posjetiti, nema potrebe napuštati granice Republike Hrvatske. Vjerujem da postoje još mnoge ceste i mjesta koja treba posjetiti u Lijepoj našoj, ali smatram da je magistrala zaista nešto posebno, od same ceste do nezaboravnoga pogleda, pogotovo u dijelu od Senja do Karlobaga. Tko god se uputi prema jugu, neka ide magistralom i zasigurno neće požaliti!
U Vinkovcima 28. srpnja 2020. godine
Mario Hunjet
FB stranica Moto kluba Vinkovci
