Tekst i foto: Igor Kukec Brmbi, Jer putovati se mora 

Svaki puta kada pomislim da sam lud pojavi se neko luđi. Često me pitaju gdje pronalazim sve te neobične ljude o kojima pišem? Odgovor je ustvari vrlo jednostavan. Neobične ljude vrlo lako možeš sresti na neobičnim mjestima. Sve što trebaš napraviti je da i sam na takva mjesta odeš...

O jednom "luđaku" pisao sam već i na mojoj fb stranici Jer putovati se mora - Brmbi, a red je da pokoju prozborim i ovdje. Jer "ludi Rus" to svakako zaslužuje.

Mladi ruski avanturist odvažio se krenuti na put oko svijeta! Takva avantura u današnje vrijeme i nije nešto pretjerano senzacionalno. Mnogi su oko svijeta putovali, a i sam ću uskoro krenuti na avanturu te vrste.

Ono što je mene fasciniralo je činjenica da Anton na svoju avanturu ide pješice i totalno bez novca... Putovati će, kaže, oko sedam godina... možda deset... tko zna... Uzeo si je on svo vrijeme ovog svijeta i krenuo.

Naš prvi susret dogodio se u Sibiru. Tek je krenuo prema zapadu... Kratko smo se pozdravili, prozborili pokoju rečenicu i otišli svojim putem. Mi prema Vladivostoku, a Anton je nastavio gaziti Sibirom prema zapadu.

Desetak dana kasnije, nekoliko stotina kilometara dalje od našeg prvog susreta, ponovo smo se sreli. Čaj koji nam je ponudio nismo mogli odbiti...

Priča nam o svojoj avanturi. Ne žuri nikamo i uživa. Iskrenost i jednostavnost izviru iz njega. Niti u jednom trenutku ne skida osmjeh sa lica...

Čaj je gotov... vadi Anton svoj lončić i traži da mi izvadimo svoje...??! - Nemate iz čega piti čaj?

Naučio sam još nešto novo. Normalno je da svaki avanturista ima vlastitu posudu iz koje će piti!

- Niste to znali?! 

Dijelimo njegovu šalicu i čaj ispijamo u vrlo luksuznom okruženju. Oko nas prolaze uglavnom teški kamioni, a to cijeloj priči daje posebnu čar. 

Pola sata vrlo ugodnog druženja. Pratimo ga na Instagramu gdje svakodnevno objavljuje dogodovštine sa putovanja.

Antiša, ovaj "moj" Antiša, upija sve što Anton govori... Vidim da mu se po glavi motaju svakojake opcije...

- Joj, da nisam na motoru, kren'o bi ja dalje sa Antonom.

- Samo te slušam... i vjerujem da bi. I ti si lud k'o šiba!

Još srk, dva čaja...

... sprema Anton svoje krpice i put pod noge... lagano... bez žurbe... 

Nekoliko sekundi kasnije pojavio se jedan sasvim drugi problem!

- Što da ja sada radim sa dva motora?!

Antiša je potrčao za Antonom... nekoliko desetaka metara hodali su zajedno...

Znao sam da je lud, jer krenuti sa mnom na ovoliki put, a da bajkerskog staža imaš tek onoliko koliko ti stane pod nokat malog prsta, moraš biti malo lud. Niti u snu ne bih pomislio da sa mnom putuje luđak koji bi usred Sibira ostavio motor i svu opremu i krenuo dalje pješice, ni više ni manje nego na - put oko svijeta!

Nisam ja brinuo za njega. Motora i opreme mi je bilo žao...

A onda... pola minute kasnije... nakon što su mi se njihove siluete počele smanjivati, pozdraviše se, a Antun se vrati...

- Joj... kako bi ja sada sa njim nastavio pješice...

- Znam, znam... ali, šteta motora, moj Antune... 

Po izlasku iz Rusije Antun je otišao svojim putem, a ja sam nastavio po planu - prema sjeveru. Svakodnevno smo se čuli ili "tipkali" i svo vrijeme putovanja bili smo u kontaktu. Nakon 106 dana provedenih na motorima vratili smo se kući. Zajednička pizza i druženje od nekih sat vremena povodom sretnog povratka, a zatim muk... Do danas od Antuna niti glasa...

Anton i dalje pješači... trenutno se bori sa ekstremnim hladnoćama. Jak je on i vjerujem da mu sibirska zima ne može ništa...

Nastavi li ovim tempom, kroz dvije godine slijedi dogovoreni susret u Hrvatskoj. Obećao je da će mi biti gost nekoliko dana.

Vidimo se Antune, a vidimo se i mi Antone čim do Hrvatske stigneš.

Voli vas Brmbi