Mojih prvih 50 moto godina
Piše i snima: Damir Pritišanac
2020. ljeta Gospodnjega ... Prošlo je 50 godina kako sam se zarazio opasnim virusom , a kao što znamo protiv virusa lijeka nema . Prenio mi ga je guilty , odnosno krivac kojem sam danas otišao u posjetu sa sredstvom kojim me zarazio .Otišao sam mu se zahvaliti i reći mu da se nikada nisam niti pomislio izliječiti , i da bih bio sretan da on danas može vidjeti koliko je opasna bolest koju mi je indirektno prenio uznapredovala .
1970 godine imao sam 7 god. bio sam malo sitno žgoljavo stvorenje koje je veeeelikim očima promatralo svog heroja , svog junaka ,mog jedinog djeda kako se penje na svog metalnog konja i odlazi iz sela put Orahovice . Još je 5 godina trebalo proći da bih uz pomoć šamlice uspio sjesti na djedovo mjesto i odgurujući se rukom od zida krenuti u svoju prvu vožnju .
Djed me je morao sačekati i pridržati kako po završetku vožnje ne bih opleo na pod . Nije on to baš s veseljem činio i bez obzira na svu hrabrost i čvrstinu s kojom se vjerovatno rodio ( danas nema više takvih likova ) siguran sam da je imao grč u želucu svaki puta kada bih ga uplakan molio za jedan đir motorom .Teško je unuku jedincu ne ispuniti svaku želju ma koliko god razuman čovjek bio .
Tako je u biti sve počelo . Prolazile su godine te sam sa 14 god. namolio majku da mi kupi vlastiti motor . Naravno morao je biti i veći i jači od djedovog . Kako poželjeh tako i bijaše . Kako nisam imao dovoljno godina da bih mogao ishoditi vozačku dozvolu , u selo Dolce kod Orahovice sam iz Osijeka morao ići skrivenim i ne baš poznatim cestama kako bih izbjegao miliciju . Često je znalo biti i bježanije . Na taj način sam se silom prilika morao opredijeliti za racing jer mjesta za bajkerisanje nije bilo baš previše kada bi zagustilo .
Zbog toga sam danas zahvalan miliciji . Kako je Orahovički kraj omeđen gorama Papukom i Krndijom to mi je omogućilo jurcanje po brdima i zavojitim cestama . Ova kojom sam danas prošao od Duzluka do Kutjeva tada nije bila niti asfaltirana . S 15 god . života prvi puta sam sa motociklom otišao na Jadran i prokrstario cijelom njegovom obalom , od Rijeke do Dubrovnika , što otocima , što magistralom uz more . Ni tada nisam imao vozačku dozvolu , jedino je motor bio registriran na majčino ime .
Prijatelj V. s kojim sam se otisnuo u ovu avanturu nije čak imao niti registriran motor nego je reg . pločicu ukrao susjedu s pony expresa koju je po povratku s tog epskog puta pribio na platanu između Širokog Polja i Vuke . Na putu smo proveli gotovo 3 tjedna a da niti jednom prilikom nismo pali u ruke milicionera. Doduše bilo je u par navrata uspješnog bijega .. Ma roman bih mogao napisati samo o tom putovanju i obogatiti se poput J. K. Rowling.
Što reći o tom iskustvu nego da smo predobro naučili voziti te motore i da su nam u Gorskom Kotaru za repom ostajali mnogi majstori na za nas tada nedostižnim motociklima . Najveći uspjeh doživio sam par godina kasnije kada sam nedaleko Delnica sa Jawom 350 namazao likove iz Njemačke koji su bili na Z 900 i jednoj Bimoti . Nakon jurnjave stali smo na G . Jelenju gdje mi je prišao tip sa Bimote i tražio da mu se potpišem na čelo .
Nedugo potom rodio se Valentino Rossi . Znalo ga se vidjeti ranih 80-tih kako sa dudom u ustima trčkara po boxu u kojem je njegov otac Graziano pripremao svoj motor za utrku . Nije Graziano tada mogao pretpostaviti u što će mu izrasti sin . Ni u kom slučaju ne želim povlačiti paralelu između sebe i Valentina kada kažem da niti moj djed Đuro nije mogao pretpostaviti do kuda će otići moj interes za motocikle . A doveo me do toga da sam cijelu Europu pregazio na tom prometalu i postao rekreativni vozač motora na Grobniku .
Meni sasvim dosta . Još uz to često sam u prilici biti u društvu svjetskih prvaka u motociklizmu zahvaljujući suradnji s Moto Pulsom najboljem svjetskom magazinu za motocikle i moto sport . Zbog sveg navedenog mogu reći da mi danas nije bilo teško otvoriti moto sezonu 2020 , posjetiti grob svog djeda i bake u Dolcima , te nastaviti vožnju preko "Slavonskih Alpi" , spustiti se u Kutjevo i zaokružiti današnji đir na vrlo niskoj temperaturi , Os je jutros bio na - 3 cel. No kako reče jedna umna glava , ne postoji loše vrijeme nego samo loša oprema .
Shodno tome postupio sam i ja te uz dobru opremu i grijane ručke uistinu uživao u današnjoj vožnji . Još nešto što svakako želim istaknuti je činjenica da uz ove vremenske uvjete sigurno nećete sresti policiju niti dosadne mušice koje se lijepe za vizir kacige i vjetrobran motocikla pa i zbog toga možete istinski guštati u svojoj izvedbi . Uz malo mraza i leda po cesti motor mi je kod Gradišta blago proklizao no ništa strašno . Ispred Bekteža naišao sam na frontalni sudar dvaju vozila koja su se zbog neprilagođene brzine zanijela na cesti te se direktno sudarila .
Baš sam se upitao kuda idu s tim autima po ledu i još jurcaju...vrijeme je za držati se kuće i tople peći , a ne ludovati po cesti . Ja sam danas prevalio 183 km iako sam namjeravao prijeći barem 200 , no za drugi dan Nove Godine i to je sasvim dovoljno ....Živi bili !!!!
