Nordkapp je mitska destinacija koja se mnogim moto avanturistima vrti u mislima, pa tako nije zaobišla niti moju maštu. Iako sam godinama sanjao takvo putovanje, prošlog ljeta je želja da se otisnem prema sjeveru postala gotovo neizdrživa, pa donosim odluku da krećem, i to sam, bez obzira na otežane uvjete putovanja, koje diktira koronavirus. Iako su mu putem pratili i hladnoća, kiša, umor i neizvjesnost pri prelasku granica, ljepota viđenog i doživljenog me tjera da jednog dana ponovim putovanje u taj surovi kutak svijeta

PIŠE I SNIMA: DAMIR ŽERIĆ „EL PASSO“

Budući da je za ovakve vožnje teško naći pouzdanog suputnika, ideja mi je od početka bila da idem sam. Solo vožnja na Nordkapp mogla bi biti prava moto avantura. Moj vjerni KTM Adventure je potpuno spreman, s novim gumama, pogonskim lancem i lančanicima, akumulatorom i naravno uljima, tako da početkom lipnja krećem na dvodnevni izlet u Alpe da vidim u kakvoj smo formi. Baš taj izlet pokazao se kao dobra ideja jer sam uočio da treba obaviti još par sitnica na motoru poput zamjene filtera goriva i dotezanja ležaja volana,.. Što se mene tiče, rekao bi da sam u solidnoj formi. Odjednom nalazim se u čudnoj situaciji; na početku ljeta, kada svi motoristi izvlače motocikle iz garaža ja spremam svoj KTM-a u top formi i čekam kolovoz.

Stigao je i taj kolovoz i dugo očekivani godišnji odmor, a ja od lipnja nisam niti sjeo na motor i u međuvremenu sam zbog sveprisutnog virusa i svakakvih mjera mnogo puta pomislio da od vožnje neće biti ništa. Ipak nakon par dana godišnjeg odmora osjećam da je vrijeme za pokret; ako sada ne krenem tko zna koliko ću čekati na novu priliku. 
Otvaram garažu, stavljam kofere na motor i cijelo popodne prolazi u slaganju opreme jer ne želim krenuti pretežak. Tako mojoj standardnoj opremi za putovanja dodajem nešto alata, konzervirane hrane ali i opremu za kampiranje koju vežem na rep motocikla pazeći da u koferima ostane mjesta i za koji suvenir. Sljedeći dan odlazim obaviti test, nakon kojeg uplaćujem putno osiguranje u trajanju od 7. do 22. kolovoza, odnosno za svih 16 dana koje imam na raspolaganju.

Subota je, u 4:00 stižem u garažu prilično napet jer ne znam što me čeka u sljedećim danima i tjednima. Kako bi se barem malo opustio, online se prijavljujem na stranici fhi.no da u zemlji trolova znaju da stižem. Motam se oko motora, provjeravam sve što mi padne napamet te vidim da nisam uzeo rezervne poluge spojke i mjenjača, što su dijelovi bez koji ne krećem na ovakvo putovanje. 

Nakon što sam nabacio opremu na sebe i izgurao motor iz garaže, s prvim udarcima moćnog KTM-ovog dvocilindraša nestaje sva napetost i u 6 sati krećem prema Sloveniji. Na granici nailazim na prilično strogog slovenskog policajca koji me pita kamo idem. U Norvešku, brzo mu odgovaram, a strogi pogled pretvara se u kolutanje očima i nakon toga uz smiješak i željama za sretan put nastavljam prema Postojni. 

Budući da krećem u nepoznato, uz dosta neizvjesnosti oko prelazaka granica, plan je barem prvi dan uživati u zavojima prije nego uhvatim čim direktniju liniju prema sjeveru, tako da prolazim maglom obavijeni Knežak i Postojnu gdje se magla pomalo prorjeđuje te kreću zavoji dobro mi poznate rute preko Idrije, Tolmina, prekrasne doline Soče i Vršiča do Kranjske Gore. Ubrzo preko Podkorena ulazim u Austriju i nakon uživanja na odličnoj dionici prema Weissensee jezeru okrećem prema Grossglockneru gdje stižem oko 15 sati. 

Bez obzira na prilično hladno i vjetrovito vrijeme uživam u savršeno postavljenim zavojima Grossglocknera te zadovoljan kratko odmaram na vrhu i nastavljam prema okolici Kitzbuhela gdje u mjestu Haberberg s prvim kapima kiše nalazim hotel. Taman je vrijeme večere tako da sjedam na natkrivenu terasu hotela i radim plan za sutra. Uz opuštajuće rominjanje kiše zaključujem da najbolja opcija ispada „autobahn“ jer, prema prijavi koju sam ispunio, do utorka moram biti na njihovoj granici, što znači da sutra moram potegnuti skroz do Rostocka. 

Jurnjava prema Rostocku

Sa svim tim na umu praktički jurim u krevet i ustajem rano, u 5 sati. Spuštam se do motora i po kiši koja još uvijek pada ubacujem u navigaciju gradove München, Nürnberg, Leipzig, Berlin, što će mi biti smjernice prema Rostocku. Jedva dočekujem jutarnju kavu, a doručak preskačem, odnosno pakiram si dva sendviča da imam putem, oblačim kišno odijelo i krećem. Nakon sat dva „uživanja“ po kiši, u blizini Münchena vrijeme se popravlja, ukopčavam se na autocestu misleći da ću moći podignuti tempo, ali uslijedilo je nemalo iznenađenje s količinom vozila. 

U blizini svakog grada kilometarske kolone kroz koje sam se doslovno morao probijati da bi dočekao koji dio gdje sam mogao normalno voziti. Sve je to bilo je daleko od moje vizije autobahna bez ograničenja. Ipak predvečer, kojih 200 kilometara prije Rostocka promet jednostavno nestaje, počinje se osjećati friški morski zrak sa Baltika i konačno mogu pustiti KTM-a da prodiše. 

Spuštam se iza vjetrobrana i počinjemo dizati tempo, a režanje iz Adventureovog airboxa počinje djelovati gotovo hipnotizirajuće. Ne mogu prestati odvrtati ručicu gasa slušajući tu simfoniju dok poput kakvog neobičnog torpeda jurimo prema gradu gdje su se nekada proizvodile podmornice. Nije loše, ipak smo okusili čari autobahna i da ne spominjem brzinu, mogu samo reći da ne znam dali sam ikada odvozio tako brzih 200 kilometara. 

Sve što je lijepo kratko traje, pa autobahn završava i ulazim u Rostock oko deset sati uvečer. Zaustavljam se ispred željezničkog kolodvora i večerajući sendvič koji se od jutra vozi sa mnom pregledavam aplikaciju za trajekte. Pomislim kako bi ovo mogla biti duga noć jer izgleda da je popunjen jutarnji trajekt za Švedsku, a sljedeći ide tek za dva dana. Sjedam na motor i krećem u luku gdje ovako kasno nema nikoga. Opet otvaram AFerry aplikaciju i srećom nalazim last minute opciju za 43€ iz luke Travemunde kod Lubecka.
Izgleda da ovome danu nema kraja i uz par navigacijskih grešaka nakon kojih 150 km vožnje, oko 3 ujutro stižem u luku. Trajekt koji sam bukirao kreće u 9.30 pa mogu malo odmoriti, ali sada glavni problem postaje test koji mi je tokom dana istekao. Opet moram kopati po telefonu ne bi li našao gdje ću i to obaviti prije ukrcaja, no uskoro odustajem od toga. Plan je pričekati da se luka otvori pa pitati nekoga od zaposlenika za informaciju, a do tada ću malo odmoriti tako da se ispružim na klupici ispred putničkog terminala. 
Rukavice mi služe kao zamjena za jastuk i hvatam sat-dva sna. Pomalo se razdanjuje i počinju dolaziti djelatnici luke. Nakon par upita imam informaciju koja mi treba. Otprilike 5 kilometara od luke u hotelu Maritim mogu obaviti test. Rade od 8:30, točno kada počinje ukrcaj na trajekt koji kreće u 9:30 na 8 sati dugu plovidbu do švedskog Trelleborga. To je trajekt na koji ne smijem zakasniti ako želim stići na Norvešku granicu do utorka.

Tako mi ponedjeljak počinje testiranjem, nakon kojeg skačem na motor i u 8:45 krećem na ukrcaj bez da znam rezultat testa. Stižem na vrijeme, prolazim check-in i uskoro vežem motocikl na trajektu. Mailom stiže i negativni rezultat testa te tako sada imam 24 sata da stignem do Norveške. Sva ta rigorozna pravila proučio sam dan prije pokreta, a jedno od njih je da Švedsku moram odraditi tranzitu, bez noćenja. 

Ne puštaju me u Norvešku?!

Pokušavam se odmoriti na palubi trajekta prepunog ljudi i sve što uspijevam je uhvatiti možda pola sata sna. Oko 17 sati pristajemo i sat vremena kasnije prolazim graničnu kontrolu, koja na odgovor da idem za Norvešku samo odmahuje ne gledajući dokumente i diže rampu. Počinju prvi kilometri kroz Švedsku. Doista je lijep osjećaj prvi puta voziti po Skandinaviji dok znakovi na kojima pišu meni nečitljiva upozorenja samo pojačavaju dojam da sam sad već daleko od doma.

Zaustavljam se da provjerim rutu, Malmö, Göteborg, Sponvika... Tuda idem, tu je granica. Dok gledam prema sjeveru, tamni oblaci mi govore da obučem kišno odijelo što ozbiljno shvaćam i uskoro spreman krećem prema Göteborgu. S prvim mrakom prolazim Malmö, a oblaci počinju istresati ogromne količine padalina. Kroz ovakvu kišu još nisam vozio; dobrih 45 minuta oblaci kao da me prate i istresaju sve što imaju na mene. Na toj mračnoj dionici jedino olakšanje nalazim slijedeći kampera u pokušaju da vidim kuda vozim. Naime, kroz vizir već dobrano natopljene kacige ne vidim ništa, tako da svjetla benzinske postaje nakon te mračne i mokre dionice ispadaju kao spas u zadnji čas. 
Oprema mi je zaista odlično funkcionirala na toj kiši; čizme, rukavice, kabanica, sve je suho osim kacige zbog toga što sam na kraju vozio s otvorenim vizirom. Iako mi je u koferu pinlock umetak protiv magljenja vizira, ne zamaram se s njim znajući da bi mi sa svojim čudnim odsjajima pravio probleme po noći. 

Nakon odmora nastavljam, kiša prestaje i prolazim Göteborg koji me po noći očarao raznolikim svjetlima. Svaka zgrada, park ili most ima nekakvo osvjetljenje i prava je uživancija voziti kroz taj ambijent. Jedino za čim žalim je što nisam nigdje mogao stati i napraviti koju fotografiju. U 3:30 stižem do norveške granice, izdvajam se iz kolone i iz kofera vadim sve moguće papire koje imam sa sobom. Norveški granični policajac mi prilazi i pita za dokumente, brzinski lista neke svoje papire i govori mi da je Hrvatska od jučer na njihovoj narančastoj listi, što znači da nema ulaska u Norvešku. 

Sasvim izmoren, ipak se nekako potpuno koncentriram i počinjem objašnjavati da sam krenuo dok smo bili na zelenoj listi, testirao se prije pokreta, obavio još jedan test u Njemačkoj prije 20 sati i tranzitirao kroz Švedsku u gotovo nemogućim uvjetima. Napravio sam sve prema njihovim uputama, ali vidim da ne popušta. U tom trenu vadim zadnju kartu iz rukava... Vadim novinarsku iskaznicu i pismo preporuke od glavnog urednika te govorim policajcu: „Ali ja idem motociklom na Nordkapp, kao novinar i fotograf hrvatskog moto časopisa Moto Puls“. Odjednom kao da je počeo slušati što mu govorim i kratko odgovara da mora provjeriti sa nadređenima. 

Nakon 5 minuta se vraća i govori mi: "Sve smo provjerili i vidimo da ste sve dobro proučili. Treba nam vaš kod koji ste dobili kod prijave u subotu". Brzo nalazim kod koji provjerava u minuti i govori: "Sada morate napraviti test ovdje kod nas i ako je sve u redu dobrodošli ste u Norvešku". Krećem u kolonu za „drive in“ testiranje, da bi nakon pola sata čekanja na parkingu dobio zeleno svjetlo za ulazak u Norvešku. 

Svo to „marširanje“ bez sna se isplatilo, dobrano izmoren krećem prema Oslu, ali nisam više za voziti. Niti na ravnoj cesti se ne mogu se koncentrirati tako da u 7 ujutro nalazim kamp te na čuđenje zaposlenika što netko tako rano ide u kamp, za 16 eura dižem šator, osvježavam se pod tušem, doručkujem konzerviranu tunu i krećem na odmor. 

Moj prvi fjord

Oko podne budim se oznojen, izašlo je sunce, a ja sam usred livade bez hlada. Izlazim iz šatora, sjedam na klupicu i mislim si što mi je ovo trebalo? Nakon kratkog razgovora sa samim sobom zaključujem: „Htio si u Norvešku i stigao si...“ Raspoloženje mi se odjednom popravlja i ubrzo pakiram šator, nabacujem opremu i krećem prema Lillehammeru. Konačno nakon dva dana i noći marširanja uživam vozeći norveškim proplancima i šumama, obavljam prvi šoping da imam hrane i pića u koferima te predvečer, nakon kojih 300 kilometara, stižem u Lillehammer, nalazim hotel i konačno mogu pošteno odmoriti. 

Kako sam i pretpostavljao, u Norveškoj su cijene astronomske; noćenje u hotelu 130 €, a pizza i dva piva za večeru dodatnih 45 €. Svejedno, nakon dva teška dana osjećam se odlično konačno spavajući u krevetu, na obroncima olimpijskog grada. Budim se ujutro zadovoljan jer nema više zafrkancije s testovima i sada jedinu prepreku do Nordkappa predstavlja preostalih 2.500 km. Ali umjesto na sjever krećem na zapad jer želim po prvi puta vidjeti jedan fjord. 

Uostalom, na toj ruti je i Trollstigen, planinska cesta sa serpentinama izgrađena 1936. godine. Konstrukcija te ceste trajala je 8 godina i izgrađena je prema želji Norveškog kralja Hakona VII, a meni kao zaljubljeniku u planinske ceste već dugo stoji na listi želja. Jutro brzo prolazi u vožnji doista zanimljivim i neobičnim krajolikom. Sve je nekako drugačije, puno zelenila i električnih automobila, a kućice su skromne, napravljene od drveta i lima, te mnoge imaju zemljani krov na kojem raste trava. 

Tim šarmantnim krajolikom stižem u podnožje Trollstigena, zastajem napraviti koju fotografiju, ali i obući kabanicu jer opet počinje kiša. Već u samom podnožju pruža se pogled na zavoje zamaskirane u mahovinom obraslo kamenje, a tu je i slap koji se spušta s vrha pokrivenog maglom. Zaista očaravajući ambijent kroz koji, iako je cesta mokra, uživam u svakom zavoju do samog vrha gdje nailazim na jezero, suvenirnice i centar za posjetitelje. Tu je i šetnica uz jezero do vidikovca s pogledom na dolinu i naravno cestu. 
Iako ovaj prijevoj nije visok prema standardima onih iz Dolomita, ili drugih prijevoja koje sam vozio, magla, vjetar i hladnoća stvaraju dojam kao da sam na puno više od tih 800 m/nv. Trollstigen je prilično strm uspon od 10%, ali spuštanje drugom stranom prijevoja je blago, s dosta ravnih dijelova kroz kameni ambijent pun niskog raslinja i mahovine. Nakon te dionice po prvi puta nailazim na fjord. 

Uz Norddalsfjord i miris mora nastavljam dalje i odjednom stižem do malene trajektne luke na sljedećem fjordu, odnosno Moldefjordu. Prije nego sam uspio vidjeti gdje kupiti kartu, stiže trajekt i kreće ukrcaj. Onako pomalo zbunjen, bez karte plovim trajektom kada stiže jedan od mornara i slika tablicu. Upitam ga gdje se kupuje karta, a on mi odgovora: "Ne brinite, sve je u redu. Račun će vam stići poštom". Poprilično iznenađen činjenicom da račun stiže naknadno, uživam u pogledima s trajekta, ne znajući cijenu plovidbe. 

Pristajemo u gradiću Molde i već je vrijeme večere, pa odlučujem potražiti hotel. Preko booking aplikacije vidim da je sa 120 € na noć najjeftiniji Thon hotel samo 5 minuta vožnje od pristaništa. Kako su mi koferi puni hrane, ne tražim večeru nego se zadovoljavam sendvičem sa lososom i sirom, malo protežem noge u šetnji gradom i krećem na počinak. 

Prekrasan Atlantic Ocean Road

Nakon noći provedene u hotelu koji je nudio čak i luksuz garaže za motocikle, spuštam se na doručak i držim se svojih epidemioloških mjera, odnosno pakiram sendviče za po putu i odmoran krećem prema sljedećoj destinaciji, Atlantic Road. Ubrzo, oko 8 ujutro stižem do tih prekrasnih 8.5 km ceste, koju čine zavojiti mostovi i maleni otoci. Osjećaj je nestvaran, kao da se vozim preko mora uz pogled na tu divotu. Ne samo da se vozim, nego se zaustavljam i doručkujem razmišljajući kako epidemiološke mjere i nisu tako loše jer ovo je savršeni ambijent, puno ljepši od najekskluzivnijih hotela na svijetu. 

Uz mirise mora i toplinu jutarnjeg sunca još malo odmaram na ovoj turističkoj atrakciji izgrađenoj 1989. godine. Zanimljivo je da se tada plaćala cestarina, ali nakon 10 godina korištenja, kada su pokriveni troškovi izgradnje, cestarina je ukinuta. Nastavljam uz par fjordova, lijepih ribarskih mjestašca, ali i trajekata, koji ovdje funkcioniraju poput prigradskih autobusa. Svakih 20 do 30 minuta je ukrcaj, slikaju tablicu i bez gubljenja vremena bližim se gradu Trondheimu. 

Predvečer se pomalo produžuje. Naime, 20 je sati, a izgleda kao da je rano poslijepodne i počinjem razmišljati da sporo idem prema sjeveru. U Norveškoj su kazne za prekoračenje brzine drakonske tako da se držim ograničenja, ali ovim tempom ču danima putovati do Nordkappa. U tom trenu stiže me jedan motocikl, nakon 15 minuta i drugi, a prolazi još par minuta i vidim da mi se opet približava motocikl, samo što ovaj stvarno brzo dolazi. Ducati Multistrada s norveškim tablicama iskače pred mene. Oboje na raspolaganju imamo nekih 160 KS, a on valjda zna što radi vozeći debelo preko ograničenja od 90 km/h, pa istog trena ubrzavam na toj predivnoj cesti koja krivuda kroz borovu šumu na obali rijeke Namsen, ne dozvoljavajući Multistradi da mi odmakne niti milimetra. Konačno, nakon dva dana uspavanke u skladu s ograničenjima, vozim u ritmu koji mi tjera smiješak na lice. Dobrih 150 kilometara pratim Ducati, dok ne ugledam kamp uz rijeku gdje se zaustavljam. 

Iako sam mislio noć provesti u šatoru, nisam mogao odoljeti kada sam vidio drvenu kućicu koje ovdje popularno zovu kabine. 45 € je cijena ovog šarmantnog smještaja za četiri osobe, što je jako povoljno ako vas je doista četvero, ali je, kada usporedim s cijenama hotela, još uvijek je povoljno i samo za mene. Parkiram ravno ispred moje kabine i provodim neko vrijeme na obali rijeke koja je tako mirna da izgleda kao jezero. Vraćam se na večeru, odnosno zavirujem u kofer i vidim da je na meniju riba. Doduše, u pitanju je konzervirana haringa, ali na trijemu kućice s pogledom na motor i rijeku ispada prava gozba. 

S prvim mrakom temperatura pada i osjećam da je ovdje dosta hladnije. Bliže sam sjeveru pa bacam pogled na kartu, i to onu na mobitelu jer pravu papirnatu nisam ni ponio. Vidim da cesta na kojoj sam danas toliko uživao ima oznaku E6 i da se proteže skroz na sjever, možda kojih 100 km od Nordkapa, do kojeg mi je preostalo još kakvih 1.500 km.
Nadajući se da E6 dalje prema sjeveru nudi isti užitak, budim se rano i oko 6.30 krećem dalje. Prohladno jutro s dionicama prekrivenim maglom natjeralo me je da izvedem svoj stari trik. Iako sam dobro opremljen, sa svim podstavama u opremi, hladan sjeverni zrak se probija do mene te se zaustavljam i oblačim gornji dio kabanice. Baš taj trik čini razliku između uživanja i smrzavanja na motoru, ali ubrzo vidim da taj trik i nije nešto novo jer ga ovdje svi koriste. 

Beskrajan dan

Ubrzo stižem do zanimljivog odmorišta na kojem se preko ceste nadvija veliki znak s natpisom Nord-Norge, odnosno sjeverna Norveška. Kratko odmaram i nastavljam u tempu koji nije kao onaj jučer, ali je ipak dosta življi nego prethodna dva dana. Puno sam opušteniji jer prema to malo prometa koji susrećem ubrzo zaključujem da se ovdje na sjeveru „praši“. Sada tempo držim do 20 km/h iznad ograničenja i nisam u stalnom strahu od kakve kamere ili policije. 

Prekrasna dionica na početku ide kroz šume da bi sredinom dana opet vozio uz fjordove, ali i jezera gdje dobivam dojam kao da se vozim kroz Alpe, samo s mirisom mora. Friški morski zrak, planinske temperature te zavoji svako toliko začinjenim kojim tunelom i mostom stvaraju sasvim poseban ambijent za vožnju. Često puta sam morao razmišljati da li se vozim obalom fjorda ili jezera u tom prekrasnom ambijentu gdje mi je jedan čas voda s lijeve strane, a već sljedeći s desna.

Nakon gradića zanimljivog imena "Mo i Rana" stižem na visoravan i nailazim na Arctic Circle Centar koji označava rub Arktičkog kruga. Izgrađen je u isto vrijeme kao i ova dionica E6 na visini od 680 m/nv, uz rub Saltfjellet-Svartisen nacionalnog parka s jedinstvenom florom i faunom te mnoštvom jezera, a uz to je prirodno stanište sobova. Vozeći preko opustošene hladne i vjetrovite visoravni razmišljam kako ludo zvuči činjenica da svoje prve kilometre vozim u Arktičkom krugu, gdje ljeti skoro pa nema noći, ali i zimi skoro da nema dana. I stvarno, dan je sve duži i duži kako idem sjevernije. 

Spuštajući se s ledene visoravni, ostatak dana provodim vozeći zavojima, tunelima i mostovima, ali i trajektima prelazim preko fjordova. Ambijent je toliko očaravajući da predvečer stajem i pola sata uživam u zalasku sunca uz Herjangsfjord. Pogledavajući na sat shvaćam da je već prošlo 20 sati tako da nastavljam do grada Narvik i tražim hotel, naravno najjeftiniji mogući. Izbor opet pada na lanac Thon hotela kojih ima u svakom većem mjestu. U aplikaciji mi se stalno pojavljuje i Scandic lanac hotela, ali njih isprobao zato što su skuplji, a ja sam ionako uvijek kasno stizao u hotele s namjerom da krenem čim ranije. 

U to kasno večer prije spavanja podmazujem lanac i brzinski pregledavam motor jer, sudeći po karti, sutra bi mogao biti dugi dan. Do Nordkappa treba odvoziti još kojih 700 kilometara i plan mi je sutra potegnuti te dohvatiti najsjeverniju točku do koje se cestom može stići. Ipak se još malo zadržavam ispred hotela gledajući zanimljiv Harley-Davidson s prikolicom, što nije motocikl kojeg bih odabrao za ovakvo putovanje. 

Jutro počinje standardnim pakiranjem doručka, pa palim KTM i krećem iz Narvika, poznatog po bitci u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su u obližnjem Ofotfjordu 1940. godine norveške mornaričke snage teško poražene od njemačkih okupatora. Iako je vedro, puše hladan vjetrić i gornji dio kišnog odijela od jutra je na meni. Put, odnosno predivna cesta E6, vodi me kroz arktičku tundru i tu nailazim na Polar Park, zoološki vrt gdje divlje životinje žive u svom prirodnom okružju. Nažalost, trebalo bi čekati 2 sata, jer otvaraju u 11, pa nastavljam kroz tundru uz mnoštvo jezera, malenih rijeka, ali i životinja. Dok su ovce mirno pasle uz cestu, par rogatih sobova je opušteno šetao asfaltom. 

Samoća u hladnoći

Vožnja ravnicama s pokojim laganim zavojem u bespuću tundre i uz malo prometa stvara osjećaj samoće, posebno u mojem slučaju. Kao da sam sam na svijetu. Dobro, ne baš sam, ipak je moj vjerni pratitelj na kojem jašem tim bespućima sa mnom. Adventure guta kilometre puno lakše nego ja, a znakove umora uopće ne pokazuje i da se njega pita vjerojatno ne bi stajali putem. Ipak, odmor hvatam na jako zanimljivom stajalištu Heia gdje nailazim na Sami shop, najoriginalniji lokal na cijelom putu, odnosno trgovinu punu suvenira ispod velikog vikinškog šatora sa zemljanim podom i vatrom na kojoj se kuha kava. Ispijam kavu i nastavljam prema Langfjordu gdje uz pogled na snijegom pokrivene planine ručam tik do mora. 

Ubrzo stižem u Altu i ovdje je zadnja prilika za nadopuniti rezervoar na sljedećih 200 km do Nordkappa. Na jednom video putopisu koji sam gledao prije nekoliko godina Alta je bila označena kao zadnja mogućnost za opskrbu benzinom i računajući da mi je doseg s punim rezervoarom 450km, i ne zamarajući se činjenicom da bi mogao na kofer vezati kanister sa 10 l goriva za svaki slučaj, krećem na sljedeću dionicu od kojih 100km kroz opustošenu tundru. Kako stižem do obalnog mjesta Olderfjord silazim s ceste E6 koja me iskreno oduševila i na kojoj sam proveo oko 2.000 km te krećem na E69. 

Kasno je poslijepodne i istinski uživam vozeći uz more. Iako sam prošao dosta lijepih obalnih cesta, ova je zaista nešto posebno. Surova okolina koja odiše mirnoćom, takvom da često pomišljam kako sanjam, a jedino što me budi iz tog sna je činjenica da počinjem sumnjati kako ću stići nazad do Alte s gorivom koje je u rezervoaru. Jer izgleda da imam kojih 40 km više od planiranih 200 km do Nordkappa. Kratko se zaustavljam i u navigaciji, kojoj nisam napravio „update“ otkad sam je kupio, provjeravam ima li koja benzinska postaja putem. Vidim da mjesto Honningsvag ima benzinsku i računam da ako je prije 12 godina, kad je navigacija kupljena, bilo benzina u Honningsvagu, mora ga biti i danas. 

Nakon tog zaustavljanja opušteniji nastavljam tom očaravajućom obalom s pogledom na beskonačnu pučinu, uz česte susrete sa sobovima koji opušteno prošetavaju cestom. Uskoro stižem i pred tunel, piše da je dug 6.785 m, ali i dubok 212 metara, što mi nikako nije jasno. Krećem kroz tunel, a cesta se počinje strmo spuštati. U tom trenu mi je sve jasno, idem 212 m ispod razine mora! Dok vozim ne mogu prestati razmišljati o tome kako bi izgledalo da more probije u tunel, ali olakšanje slijedi nakon što se cesta izravna i pretvori u uspon koji vodi prema izlazu na otoku Mageroya. Iako je već 20 sati, nisam ni pomislio da je tako kasno dok se nije pojavio hladni vjetar i tamni oblak koji počinje ispuštati pokoju kap kiše. Stižem pred Honningsvag i brzo se uvjeravam da ne moram brinuti o gorivu jer benzinska postaja je tu. 

Ostavljajući posao tankanja za povratak, nastavljam zadnjih 30 do 40 km do odredišta. Odjednom vjetar, kiša i hladnoća pojačavaju dok ubrzavam kroz predivan, ali i opustošeni krajolik unutrašnjosti otoka Mageroya. Te zadnje kilometre vozim bez zaustavljanja. Kao da se javlja neka magnetska privlačnost kada znate da vas ništa ne može zaustaviti do cilja. Nordkapp me sve jače vuče prema sebi. Stižem do naplatne kućice, jer ovdje se plaća ulaz od 260 norveških kruna, te nastavljam zadnjim metrima asfalta, pa prelazim na makadam, zaobilazim Visitor centar i nakon 8 dan te prijeđenih 4.828 km parkiram pred simbol koji označava najsjeverniju točku Europe.

Stigli smo!

Predivan osjećaj uspjeha ispunjava me u trenu dok motor stavljam na bočnu nogaru. Stigli smo! Prije nego sam se sjetio skinuti kacigu, posežem u kofer te vadim fotoaparat da bi ovjekovječio trenutak kada smo stigli na Nordkaapp. Prilično prometno je ovdje, jer uz posjetitelje svako toliko stiže i pokoji motorist, pa i Belgijanac Jerome sa svojom Yamahom FJR, koji traži da ga uslikam, na što uzvraća istom mjerom. 

Sad kada imam jednu od ljepših uspomena na ovo putovanje, ćaskam kojih pola sata s Jeromeom. Pozdravljamo se uz želje za sretan povratak te se krećem malo ugrijati u centar za posjetitelje. Centar je otvoren do 1 ujutro, ali budući da je već skoro 23 sati, restoran više ne radi, pa se zabavljam kupovinom suvenira. U ponoć izlazim, a smještaj u ovo doba ne mislim tražiti, pa parkiram motor uz sam rub asfalta i vadim šator. Tu ćemo prenoćiti, na Nordkappu. 

Šator je brzo postavljen, ubacujem u njega vreću za spavanje, ali i večeru. Naravno u koferu uvijek imam nešto hrane i opet se hranim sendvičima s lososom. Uz to, ovaj uspjeh treba proslaviti, pa večera u šatoru prolazi uz Arctic pivo. Ubrzo, iako se još nije smračilo, potpuno izmoren zatvaram šator i krećem na spavanje.

Nakon par sati sna budim se pothlađen, iako sam spavao u opremi, i čujem neka čudna šuškanja. Nisu valjda trolovi, smiješna bića dugih stopala i nosova, koja vole strašiti ljude, barem tako vjeruju ovdje u Norveškoj. Budući da oni izlaze samo po noći, a trenutno je oko 3:30 ujutro, te je vani svjetlije nego kada sam zaspao, isključujem mogućnost trolova i virim prema van. Imam što i vidjeti, dva soba mirno šeću i pasu. 

Potiho navlačim čizme, grabim fotoaparat i krećem u lov na koju dobru fotografiju pazeći da ih ne preplašim. Sustižem ih kod skulpture „The Children Of The World“ s reljefima koje su napravila djeca sa svih krajeva svijeta simbolizirajući prijateljstvo, nadu, veselje i zajednički rad. Sobovi doista nisu marili što se šuljam oko njih, tako da sam im se dovoljno približio te zadovoljan uslikanim odlazim do okruglog spomenika, koji simbolizira globus označavajući zadnju kopnenu granicu prema sjeveru. U ovo doba nema nikoga te uživam u fotografiranju uz pogled na pučinu gdje se spajaju Norveško i Barentsovo more. 

Dobrih sat vremena provodim ovdje, gledajući kako se oblaci brzo premještaju i u daljini istresaju kišu te tu i tamo puste nešto sunčevih zraka da me ugriju. Dok sobovi i dalje pasu u blizini, pomišljam  kako bi trebalo krenuti natrag. Vraćam se u šator, odmaram još sat vremena i kreće pakiranje. Ubrzo sve je na motoru i ispijam jutarnju ledenu kavu, pa još jednom odlazim do spomenika na najsjevernijoj točki europskog kontinenta.

Noćas je bilo hladno te nakon davanja kontakta prvo gledam temperaturu. 8 ujutro je i temperatura je 6 ̊C. Adventure u trenu pali, kao da mu je dosta ove hladnoće i želi da krenemo kući. Nakon malo grijanja, uz česte poglede u retrovizor, napuštamo Nordkapp i krećemo na predivnih 30 km prema Honningsvagu. 

I večer prije sam prošao tu dionicu, ali u skoro olujnim uvjetima, pa tek sad vidim punu ljepotu tog arktičkog krajolika. Vozeći se uz jezera do Skipsfjorda, nakon par kilometara ugledam i Kafjord, gdje se nalazi ribarsko mjesto Honningsvag. U ovo rano jutro mjesto kao da spava, jedino je benzinska postaja otvorena gdje dolijevam gorivo i uz to pijem kavu, ali ovaj puta toplu. U tom trenu počinje kiša uz koju krećem dalje i sada počinjem razmišljati kuda prema kući. 

A kud sad?

Uskoro bi trebao stići do ceste E6 te odlučiti idem li prema Finskoj, za koju sam čuo da su strogi što se tiče dosadnih testova. Uz to, nakon Finske bi trebalo kroz Estoniju, ali i preko mnogih drugih granica putem prema Hrvatskoj. Prilično izmoren, odlučujem da se vraćam odličnom E6-icom kroz Norvešku. 

Devet dana vožnje poprilično me izmorilo i uz česta zaustavljanja spuštam se do Alte, gdje nalazim hotel, naravno Thon. Mršavih 250 km za taj dan i rani dolazak u hotel, negdje oko 17.00 sati, pomaže mi da se dobro odmorim i pripremim za povratak. Sljedeće jutro krećem uz fjordove i preko tundri, prolazim Narvik da bi uvečer stigao trajektom do Storjorda, mjestašca gdje konačno nalazim pravi starinski hotel na obali Tysfjorda. Naime svi hoteli, osim onog u Lillehammeru, ne odišu šarmom Norveške. Svi su dobri, ali precijenjeni, te nemaju ono nešto autohtono što ovaj na obali Tysfjorda definitivno ima. 

Uživajući u večeri, a kasnije i uz obalu fjorda, radim plan za sutra. Gledajući kartu, vidim da sam točno nasuprot Lofotena, arhipelaga isturenog u more i poznatog turističkog odredišta. Bila bi prava šteta to propustiti, pa ujutro nakon doručka krećem par kilometara unazad do trajektne luke i plovim prema Lofotenu. Uskoro trajekt pristaje u Lodigenu i krećem u vožnju Lofotenom. Cijeli dan provodim na ovom prekrasnom otočju vozeći u jednom od najpitoresknijih ambijenata na svijetu.

Zavojite ceste tim obalama oduševljavaju pogledima na sitne otočiće, izvanrednim asfaltom, mirisom mora, ali i ribe, točnije bakalara. Predvečer, nakon prelaska jednog od mnogih mostova, intenzivni miris ribe nagovara me da stanem ispred žute kućice uz samu obalu na kojoj piše "Anita's seafood". Gledajući stalaže, ali i kamion prepun sušenog bakalara, pomišljam da bolje i autohtonije od ovoga jednostavno ne može. Ovo je mjesto otkuda potječe bakalar, i ako neću sada probati pravu norvešku kuhinju, onda ne znam kada ću. 

Ulazim i nailazim na hladnjak prepun domaćih delicija poput lososa, bakalara i kozica. U razgovoru s konobaricom saznajem da se ovdje sve jede sirovo! Gledajući u hladnjak i filete sirove ribe, odluka pada na juhu od bakalara i sirove kozice, uz koje tražim dodatnog limuna, te sjedam na terasu koja se na drvenim stupovima nadvija preko obale, točno iznad mora. Osim u hrani, uživam u tom ambijentu nakon čega nastavljam s vožnjom do samog kraja ceste, točnije sela na vrhu Lofotena jednostavnog imena,.... A! 
Iako bi se ovdje dalo provesti više dana, poruke od moje drage daju mi naslutiti da sam predugo i predaleko od doma. Vraćam se par kilometara do obližnje luke Moskenes, ulazim u trajekt koji kreće u 19:30 i vozi prema gradu Bodo. Trajekt uz predivan sumrak plovi do najisturenijeg otočića Lofotena zvanog Vaeroy, te kreće kroz noć do Boda. U 2 sata ujutro pristajemo i krećem voziti mračnu dionicu pazeći da mi kakav trol ne iskoči na cestu. 

Idem prema gradu Fauske, nakon kojeg hvatam popularnu cestu E6, gdje sa svitanjem kreće prašenje kroz tundre da bi oko 4 ujutro ponovo došao na granicu Arktičkog kruga. Uz Arctic Circle Center odmaram šetajući obližnjim brdom punim kamenih nakupina, nakon čega nastavljam prema Trondheimu, kojeg sam si postavio kao cilj. Umor ponovno počinje prevladavati i moram odmoriti. U Norveškoj je stvarno teško naći mjeru između odmora i vožnje. Dan je dug i distance između odredišta su stvarno velike. 

Kiša, vjetar… i umalo pad

Oko 6 ujutro zaustavljam se ispred muzeja motocikala, koji naravno ne radi u ovo doba. Rukavice ponovno služe kao jastuk, a klupica ispred muzeja kao krevet sljedećih sat vremena. Slatke snove umornog motorista prekida kiša, pa brzo navlačim kabanicu i krećem na cjelodnevnu vožnju po hladnoći i kiši skroz do Trondheima. Cijeli dan sam proveo na temperaturi od oko 10 ̊C uz konstantnu kišu, da bi stigao u Trondheim i još jedan hotel iz lanca Thon. 

Vrijeme se počelo opasno pogoršavati. Uz kišu puše i jaki vjetar te mog vjernog suputnika spremam u garažu, večeram u McDonaldsu i krećem na odmor da bi ujutro situacija bila nepromijenjena. Kiša i vjetar su još tu te krećem u garažu koja je koštala nevjerojatnih 270 kruna, odnosno 27 eura i hvatam smjer Lillehammera. Vozeći u toj kiši, s temperaturom koja se sad spustila do 8 stupnjeva, a niti pola sata otkako sam pomislio kako mi dobro ide i kako mi kiša - nakon dugog staža s lošim uvjetima koje sa znao sresti u Alpama, nimalo ne kvari doživljaj – stvari postoje još gore. 

Iako pazim na svaki detalj, te u toj lošoj vidljivosti držim više nego potreban razmak do kampera ispred, s kamiona iz suprotnog smjera ispada nešto. To je onaj plastični komad koji stave pod kotač kad su parkirani! Kamper poskače preko njega, da bi ga lansirao ravno prema meni! U nemogućnosti kočenja ili izbjegavanja, grabim čvrsto volan, a umjesto škripanja guma prilično sam siguran da sam zaškripao zubima, koliko sam se skamenio prije nego sam skočio preko toga. Mislio sam kako je guma ili čak felga nastradala. 

Stajem na prvoj benzinskoj i dok pušim treću cigaretu da se smirim, pregledavam gume i felge. Ne mogu vjerovati, sve je u redu! Kad smo već kod cigareta, ako se uputite u Norvešku dobro se pripremite, jer ovdje kutija cigareta košta astronomskih 14 eura. U nevjerici da je ipak sve u redu, nastavljam voziti, a ubrzo se i vrijeme popravlja te u blizini Lillehammera stajem na benzinskoj. Sada je sunčano i ubrzo stiže Mišel! Iako smo se nakratko upoznali na trajektu za Isle of Man 2019. godine, ostali smo u kontaktu i susrećemo se ponovo, ovaj puta u blizini njegovog doma. 

Idemo do njegove kuće ispod olimpijskih brda u blizini Lillehamera, gdje upoznajem njegovu dragu, ljubav iz mladih dana, te sinove. Tipična norveška kuća s livadom ispred koje teče potok, pravi komadić raja u koji bi se bez problema preselio. Uz to, Mišel je upalio roštilj! 

Ugodan razgovor na terasi nastavljamo ručkom dostojnim kraljeva, prepričavajući teme vezane za motocikle i putovanja. Uskoro krećemo prema Motorspeed AS, ovlaštenom KTM servisu u Lillehammeru, jer sam došao na rezervu sa sprejom za lanac. Ponio sam skoro dva puna spreja, ali uvjeti u Švedskoj su bili teški, dok je norveška prašina puna svjetlucavog kvarca kojeg sam par puta morao ispirati sprejom za podmazivanje da ne uništi pogonski lanac. U trgovini ne samo da nalazimo sprej, nego točno onaj koji koristim, Motorex Adventure. 

Boravak kod Mišela me stvarno ispunjava veseljem i nevoljko preskačem poziv da ostanem prenoćiti, jer moram potegnuti prema Hrvatskoj. Pozdravljam Mišela i familiju te njegovog vjernog BMW RT, uz poziv da navrate kod mene i kako bi ime se mogao odužiti na takvom gostoprimstvu. Krećem prema Švedskoj gdje po noći stižem na granicu i odgovaram da idem doma u Hrvatsku, nakon čega mi je policajac, bez gledanja dokumenata, rekao "Ride safe!"

Iz Norveške do Stelvia u cugu

Slijedi još jedna noćna dionica kroz Švedsku i pogled na svjetla Göteborga da bi, prema Mišelovim uputama, trajektima Helsinborg-Helsingor ušao u Dansku, te Rodby-Puttgarden u Njemačku bez ikakvih graničnih kontrola. To je ruta koju je Mišel tjedan prije koristio za svoj put u Hrvatsku, bez zafrkancija i kontrole, testova ili potvrda. Dakle, san svakog motorista, pogotovo u današnja vremena. 

Dansku sam praktički preletio da bi dolaskom u Njemačku počela kiša, ali i gužve u okolici Hamburga. Tu moj stari Garmin gubi kompas i priređuje mi vožnju gradskim ulicama uz gubljenje vremena i nervozu. Vadim telefon i počinjem navigirati preko njega te uz kišu koja pomalo popušta stižem u Donju Sasku. Vozeći kroz polja kukuruza i sela kojima dominiraju opekom izgrađene kuće, u okolici Wolfsburga predvečer nalazim hotel. Nakon još jedne dan-noć-dan dionice praktički se rušim u krevet da bi ujutro, odmoran uz kavu, malo osvježio zadnju kočnicu. 

S obzirom da sam krenuo s malo potrošenom zadnjom kočnicom, ponio sam rezervni set kočionih obloga i sada je vrijeme da ih zamijenim. Jer iako mi danas slijedi kojih 600 do 700 km autoputa, zadnji dan putovanja planiram provesti u Alpama, a tu će mi zadnja kočnica biti prijeko potrebna. Uskoro krećem i to jutro se pretvara u jednu od mojih najpitoresknijih vožnji. Maglom obavijena polja kroz koja vodi cesta obavijena drvoredima, te jutarnje sunce koje kroz maglu baca sjene stvarajući filmski ambijent i vožnju koju ću dugo pamtiti. Taj poseban doživljaj traje dobrih sat vremena bez ijednog vozila da remeti jutarnje savršenstvo. Nakon tog zadovoljstva, misleći kako se jednom moram vratiti i malo bolje istražiti Donju Sasku, hvatam smjer Münchena, ali ovaj puta mi se ne juri. 

Zadnja guma mi je već prevalila desetak tisuća kilometara, računajući i onaj izlet u Alpe prije ovoga putovanja, i izgleda mi potrošenija nego što bi inače bila nakon te kilometraže. Znam da će izdržati, ali da izbjegnem ikakve probleme vozim 120 km/h i čekam da autobahn završi. Razlog potrošenosti gume dijelom vidim u onoj jurnjavi prema Rostocku, ali glavnim uzrokom smatram niske temperature u Norveškoj, gdje sam ujutro znao primijetiti malo niži tlak od propisanog u gumama, što pomogne bržem grijanju, ali i bržem trošenju istih. 

Da nema senzora pritiska guma, vjerojatno ne bi išao za tim. Tek jutro nakon Nordkappa sam reagirao i dodao kojih 0,2 do 0,3 bara, da bi ih sada na autoputu za isto toliko ispuhao. Naime, već je oko 25 stupnjeva i na senzoru primjećujem da tlak u gumama na ovoj temperaturi leti u nebo. Ta zanimljiva činjenica kako temperatura utječe na tlak guma vrti mi se u glavi dosadnim autoputom sve do Münchena, gdje oko 18 sati stajem i tražim hotel. Zovem dva hotela, ali u blizini Passo Stelvia, oba su zauzeti. Ipak ima jedan sa sobom za mene, i to na vrhu. Krećem i uskoro prolazim Garmisch-Partenkirchen, te nakon dva dana prilično ravnih puteva grijem gume na zavojima Fernpassa i ulazim u Austriju. 

Ubrzo stižem na Reschenpass, koji me iznova oduševljava svojim dugim zavojima preko zelenih proplanaka i tunelima kroz stijene pri vrhu. S prvim mrakom stižem u Italiju, bez ikakvih kontrola na graničnim prijelazima. Neizvjesnost prelazaka granica je iza mene i tu brigu puštam za sutradan jureći niz Reschenpass prema Lago di Resia, gdje kratko zastajem da se pripremim za ono što slijedi. A to je Passo Stelvio, prijevoj svih prijevoja, moja najdraža cesta koju po prvi puta imam priliku voziti po noći. 

Dolomiti kao šećer na kraju 

Dobro mi poznati zavoji Passo Stelvia su pravi izazov u mraku. Loša vidljivost, uz veliku mogućnost divljači na cesti i pokoju vlažnu serpentinu, natjerala me na oprezniju vožnju do hotela Pirovano na samom vrhu. Adventure ide u garažu, tj. spremište za skije, dok se ja smještam prvo u hotelski bar, pa nakon tog odmora uz par „birra“ i u krevet. Nakon noći na skoro 2.800 m/nv, jurim opet u bar, ali ovaj puta zbog kave. Naime, Skandinavci ne znaju što je prava kava, tako da drugi doppio espresso ispijam uz motor kojeg vadim iz garaže dok skijaši klockaju uz mene u pancericama te sa skijama na ramenima idu prema žičari. 

Još malo ostajem na Passo Stelviu i nakon treće kave s pogledom na spektakularne zavoje koji me čekaju kreće spuštanje maglom obavijenim Stelviom. Slijedi Bolzano, Merano te Passo Costalunga gdje ulazim u Dolomite i najdirektnijom linijom preko Passo Fedaia i Passo Falzarega stižem na staro mjesto za okrijepu, Lago Scin, restoran na Passo tre Croci. Ručam ponosan na svog koferima nakrcanog Adventurea jer mi je na Passo Falzarego, nakon svih prijeđenih kilometara, pružio jednu od najboljih vožnji ikada, držeći snažne R1 i GSX-R1000, sa sposobnim lokalnim vozačima, na sigurnom, odnosno iza nas, s pogledom u kofere napunjene suvenirima sa Nordkappa. 

Nakon delicija na Passo tre Croci, sa smiješkom na licu prolazim zavojitu Passo Mauriu, hvatam 100 km autoputa do Trsta i prolazim Sloveniju. Magična privlačnost koja me je vukla prema Nordkappu, sada istom jačinom vuče kući, i iako sam mislio da ću završiti na kakvom testu, ili čak u izolaciji, na granici dobivam zeleno svjetlo i uskoro izlazim iz tunela Mučići s pogledom na Kvarner i Opatiju. Pogled koji me uvijek iznova oduševi, ali ovaj puta posebno jer nikada nismo bili tako dugo i daleko od doma. 

Prezadovoljan, spuštam se starom cestom s Učke u ritmu Passo Falzarega prema garaži gdje me dočekuje moj vjerni čuvar. Pas Tonka veselo skače oko mene i Adventurea te jedva dozvoljava da se parkiramo u garažu. KTM se na ovom putovanju stvarno iskazao, gutajući kilometre s lakoćom i ne tražeći ništa osim goriva kroz 9.687 kilometara. I dok se pomalo hladi nakon 16 napornih, ali i posebno lijepih dana vožnje, slavlje može početi. Uspjeli smo, osvojili smo Nordkapp!

Ovo putovanje bilo je zaista posebno. Poput kakvog vikinga na svojoj lađi, putovao sam arktičkim krugom oviseći samo o sebi i motociklu, ali i namirnicama kojima nisam dozvolio da padnu na rezervu. Putem se dosta i potrošilo, preko 2.500 eura, s time da račun s cijenama trajekata još nije stigao i pretpostavljam da će to biti oko dodatnih 250 eura. Ako namjeravate putovati u Norvešku nemojte brinuti oko gotovine, sve se plaća karticom, pa se pobrinite da imate jednu koja može dosta podnijeti, jer cijene u restoranima i hotelima su zaista astronomske za naše standarde. Zato u šarmantnim kampovima, kojih ima napretek, možete i uštedjeti i uživati u toj arktičkoj prirodi kojoj ću se definitivno vratiti jednog dana. Jer ovo je bilo jedno od onih putovanja koja treba ponoviti!

Statistika 

• 9.687 kilometara, 16 dana, prosjek 605 km dnevno
• ukupno 9 trajektnih plovidbi, od toga 6 u Norveškoj za koje još ne znam cijenu
• prosječna potrošnja goriva: 4,9 l/100 km
• ukupno potrošeno oko 480 litara goriva
• prosječna brzina 75 km/h
• vrijeme provedeno u vožnji: 127 sati i 52 minute
• vrijeme provedeno na trajektima: cca. 17 sati

SAVJETI ZA PUT DO NORDKAPPA

Budite spremni!

Ovo je mojih par savjeta ako se odlučite za putovanje na Nordkapp ili u taj dio svijeta: 

• Pobrinite se da je motocikl u top formi te obavite sve što se tiče servisiranja prije pokreta. Iako možete servise obaviti i putem, računajte da će to biti puno skuplje, pogotovo u Norveškoj.
• Udvostručite količinu kabanica, rukavica i potkapa, a oprema mora biti 100% vodonepropusna.
• Zbog niskih temperatura na sjeveru, kontrolirajte tlak u gumama kako bi smanjili njihovu potrošnju, a isto vrijedi kada stignete u toplije krajeve pri povratku.
• Želite li uštedjeti, ponesite opremu za kampiranje. U Norveškoj je dozvoljeno kampirati i van kampova (200 m od privatnog posjeda).
• U koferima ostavite mjesta za namirnice i koristite svaku priliku za njihovo nadopunjavanje.
• Kit za krpanje guma s kompresorom spada u osnovni alat. Tome slobodno dodajte što god mislite da vam može biti od pomoći, ali ne treba pretjerivati.
• Iako su benzinske postaje van gradova dobro raspoređene, otprilike svakih 50 km, na sjeveru su one razmaknute i do 200 km, pa pripazite na gorivo.
• Gorivo i sve ostalo plaća se karticom, što je vrlo jednostavno, a na nekim benzinskim postajama pojavile bi se čak i upute na hrvatskom jeziku
  
  

• Nordkapp