Bila je to jedna od onih vožnji koja se čeka od kraja zime da se ostvari i da se broj prijeđenih kilometara otprilike poravna s brojem poruka koje smo na tu temu međusobno izmijenili. Konačno, dogovor je pao i sredinom srpnja krećemo na jednu od mojih omiljenih ruta; dolinom Soče preko Vršiča do Grossglocknera. I bilo je odlično, bez obzira što su na usponu neki od nas malo i „zalegli“

PIŠE: DAMIR ŽERIĆ „EL PASSO“

FOTO: DAMIR ŽERIĆ I DAMIR PRITIŠANAC

Već smo u drugoj polovici mjeseca srpnja, a ove godine još nisam ni kilometra napravio, pa nije ni čudo da mi se i prije nego sam krenuo glavi vrte zavoji Knežaka, dionica prema Idriji, Tolminu, Kobaridu te Bovcu. Ti zavoji su mi oduvijek pružali vrhunske vožnje.

Društvo za ovu avanturu upoznao sam sasvim slučajno, i iako smo se nakratko vidjeli, još se nismo skupa vozili. Bez obzira na to, znam da ćemo se dobro slagati. Berti i Igor kreću iz Zagreba, a moj imenjak, popularno zvani Prile, čak iz Osijeka, da bi prespavao kod Igora. Ujutro njih trojica kreću prema slovenskom mjestu Kalce, koje smo odredili kao točku okupljanja.

Rano se budim i guram KTM iz garaže. Krenut ću što ranije iz pravca Rijeke da imam vremena vidjeti kako mi ide. Naime, to mi je prva vožnja ove godine i želim pomalo krenuti, pa vidjeti gdje sam. Uskoro prelazim granicu, spuštam se prema Ilirskoj Bistrici nakon koje kreće uspon prema Knežaku, na dionici koja se koristi za brdske utrke. Pažljivo odmjeravam zavoje te vidim da se Super Adventure i ja dobro slažemo, kao da nismo imali toliku stanku. Nakon više od pola godine ponovo vozimo i još bolje od svega; krećemo u Alpe!

Preko Pivke stižem u Postojnu gdje počinje prekrasna zavojita dionica kroz šumu i dio prepun serpentina za spuštanje prema mjestu Planina. Nakon toga laganim zavojima, kroz ambijent koji me na dijelovima podsjeća na Švicarsku, ubrzo stižem u selo Kalce gdje čekam ostatak društva. Skrivajući se od ljetnog sunca na autobusnom stajalištu čujem grmljavinu Ducatija, ali slijedi iznenađenje. To su moji prijatelji Leo i Tullio, koji su se odlučili na istu rutu do Vršiča kako bi Tullio razradio svoju novu Husqvarnu. Tako mi čekanje brzo prolazi u ugodnom razgovoru, naravno o motociklima. 

Uskoro opet čujem zvukove Ducatija, ali i Suzukija. Stižu Igor na svojem 999, Berti na Supersportu i Prile na Katani. Tullio i Leo kreću svojim putem, a desetak minuta kasnije krećemo i mi, u smjeru Idrije. Iako smo usred toplog ljeta, proplanci kuda vodi ova cesta su zeleni, mjesta kroz koja prolazimo izgledaju starinski i pusto, kao da su svi pobjegli na more ili, kao mi, u planine. Većina zavoja je lagana, ali tu i tamo ima pokoji koji voli iznenaditi, pa kako vodim, tako s tri kratka kočenja pred ulazak u zavoj upozoravam društvo na one opasnije. No vidim da se Priletu baš i ne koči. Načuo sam da voli i brzinu i krivinu, a sada se uvjeravam da je doista tako pa lagano dižemo tempo. 

Pratimo tirkiznu Soču

Uskoro prolazimo Idriju nakon koje se cesta zavlači u šumoviti dio gdje je više zavoja i uživanje u vožnji postaje sve jače. Zavoji se redaju jedan za drugim tako da samo prebacujemo motore u onaj sljedeći. To je jedna od onih dionica za koje znam reći da čuvaju sredinu gume, koju na ravnijim cestama jednostavno potrošimo.

Prvi odmor uzimamo nakon kojih 80 km u mjestu Most na Soči, naravno uz samu obalu rijeke Soče, koja je ovdje toliko mirna da izgleda kao jezero. Uz to, ovdje smo u debeloj hladovini što ovaj vidikovac čini idealnim mjestom za skrivanje od ljetne vrućine. Nastavljajući prema obližnjem Tolminu, cesta skoro cijelim putem vodi uz Soču, skroz do njenog izvora podno Vršiča. 

Hvatamo smjer Kobarida, uz prve poglede na pokoji vrh Julijskih Alpa. Cesta s blagim zavojima ovdje je pregledna prije nego počne krivudati kroz šumoviti dio do Kobarida, od kojeg kroz kameni usjek krećemo prema Bovcu. Doživljaj da smo sve bliže brdima pojačavaju malena alpska sela kojima prolazimo. 

I dalje vozimo dolinom rijeke Soče, prema njenom izvoru, te zastajemo kod Ruskog groblja. Naime Vršičku cestu izgradili su ruski vojnici kao zarobljenici Austrougarske, uz veliki danak u životima, uzrokovan hladnoćom i teškim uvjetima pri izgradnji.

Sad počinje prava uživancija, dok cesta savršeno krivuda u pravom alpskom ambijentu. Vozimo uz samo korito tirkizne Soče, skroz do istoimenog sela gdje se zaustavljamo uz samu rijeku. Igor i Berti su mi napomenuli da Prile osim vožnje motocikla obožava i fotografiranje, a sada sam skroz siguran da je i to točno. Nakon skidanja kacige odmah mu je fotoaparat u rukama i nestaje u potrazi za fotografijom Soče. 

U tom trenu pored nas se zaustavljaju dva motocikla; Honda i KTM. Nevjerojatno, stvarno je prometno ovdje, pomišljam ugledajući poznata lica. Prijatelji Goran i Marin također su krenuli na istu rutu do Vršiča. Nakon ugodne moto ćakule nastavljaju na Vršič, a mi do jedne od najboljih alpskih gostionica.

Gostišče Andrejc mi je godinama obavezna postaja na ovoj ruti. Mnogo puta sam motoru dobro protegnuo noge samo da čim prije stignem na Andrejcovu juhu od gljiva. Gospodin Andrejc je od prošle godine u mirovini, ali pozdravlja nas njegov sin i bivamo usluženi poput kraljeva. Siti krećemo na strmi uspon Vršiča, prepun brzo izmjenjujućih zavoja na početku, nakon čega kreću serpentine kroz borovu šumu, iz koje se tu i tamo ukaže spektakularan pogled na obližnje vrhove. 

Ovca se zaljubila u 999

U pravom alpskom tempu, uskoro moj imenjak i ja iskačemo iz borove šume na zadnje redove serpentina pred sam vrh i stižemo na 1.611m visok prijevoj. Budući da je sa sportskim motociklima malo teže i napornije pratiti ovakav tempo na ovakvom prijevoju, taman imamo vremena uhvatiti fotoaparate i slikati Ducatije kako stižu na vrh prepun ovaca. Te slatke vunene životinje toliko su pitome da nam se približavaju kao da smo dio njihovog stada, gurajući svoje njuške oko naših motora, a posebno im se svidio Igorov 999.

Vrijeme brzo prolazi u obaveznom kupovanju suvenira na prijevoju, uz fotografiranje okolnih vrhova i naših novih prijateljica. Krećemo na spuštanje prema Kranjskoj Gori. S ove strane su pogledi na kamene masive još i ljepši, ali pogled treba držati na cesti, pogotovo u serpentinama koje su po starinski napravljene kamenim kockicama. Vršič nosi nadimak Ruska cesta i na ovoj strani prijevoja nalazi se i crkvica posvećena poginulim graditeljima.

Kako je dan već odmaknuo, nastavljamo skroz do Kranjske Gore i uz kavu radimo plan za dalje. Igor zbog poslovnih obaveza mora nazad prema Zagrebu, dok nas trojica odlučujemo nastaviti prema Grossglockneru. Oko 18.00 sati pozdravljamo Igora i krećemo na Korensko sedlo gdje ulazimo u Austriju.

Imamo još kojih 130km do Grossglocknera i morati ćemo negdje noćiti, a pojavljuju se i oblaci koji na trenutke otpuštaju koju kap kiše. Prava šteta jer na kratki, ali odličan za vožnju, Weisenseepass stižemo nakon pljuska koji je dobro namočio savršeno postavljene zavoje tog prijevoja. Na vrhu skrećemo lijevo u smjeru Lienza i sada je cesta suha. Tražimo prenoćište što ispada prilično težak zadatak jer, gledajući na aplikaciji, ispada da su hoteli u blizini popunjeni.

Ubrzo se sjetim da sam često znao vidjeti motoriste ispred gostione na obližnjem Iselsbergpassu, koji nam je na ruti. Nakon par širokih zavoja i uspona na ovaj niski prijevoj stižemo pred gostionicu Iselsberghof. Kako je već oko 20 sati odmah ulazim i pitam za smještaj. Taman imaju mjesta za nas. 35 eura po osobi izvanredna je cijena, što potvrđuje i mnogo parkiranih motocikala ispred gostione. Cijenu još boljom čini to što čak nude i garažu za naše motocikle, koje odmah tamo smještamo te sjedamo na terasu i naručujemo večeru prije nego zatvore kuhinju. Uz pokoje pivo, do kasno u noć zadovoljno prepričavamo doživljaje i vožnju tog dana te krećemo na počinak.

Privatni moto muzej u restoranu

Kao i uvijek, rano se budim i krećem u potragu za kavom. Kako u gostioni nema nikoga, izlazim van i preko puta vidim slastičarnu. Iako otvaraju tek za 45 minuta, odnosno u 6 i 30, ljubazna gospođa govori da ne brinem i uskoro na terasi uživam u kavi i u pogledima s Iselsbergpassa.

Odjednom vidim kako vlasnik Iselsberghofa parkira starog Puch prikoličara ispred gostione kao pravi mamac motociklistima da se baš kod njega zaustave. 

Pitam ga mogu li poslikati zanimljivu unutrašnjost hotela, objašnjavajući kako postoji velika mogućnost da sve bude objavljeno u hrvatskom moto časopisu Moto Puls. Odgovara mi da poslikam kasnije i da krenem s njim u susjedni objekt, koji je nekada bio restoran. Govori mi usput kako su se nekada ovdje održavale utrke motocikala te priča o tradiciji gostione koja je preko 70 godina familijarni posao.

Ulazimo u nekadašnji restoran i imam što vidjeti; motocikli koje je ovaj ljubazni gospodin nekada vozio. Stari modeli marki Honda, Kawasaki, Suzuki, Puch i još mnogih drugih, s time da mi je prvo zapela za oko Yamaha XT 500, ali i rijetko viđeni AJS. Godinama sam prolazio uz ovu gostionu i mislio da jednom moram ovdje stati, a odsad će biti nezaobilazni dio svakog putovanja na Grossglockner.

Uskoro se bude Berti i Prile, brzo obavljamo doručak i krećemo. Spuštamo se prema mjestu Winklern, gdje se po prvi puta vide vrhovi Grossglocknera u daljini. Vožnja u dolini prema Heiligenblutu je odlična. Cesta lagano krivuda i jako je pregledna, a uz to je u Austriji na ovakvim dionicama ograničenje 100km/h, pa ubrzo stižemo u Heiligenblut gdje kreće uspon prema naplatnim kućicama Grossglocknera.

Ove godine se ulaz za motocikle plaća 28 eura, što nije nimalo čudno jer je Grossglockner prava panoramska cesta, namjenski sagrađena kao turistička atrakcija u Hohe Tauern nacionalnom parku, i to davne 1935. godine. Sa svojih 50 kilometara savršeno postavljenih zavoja prava je poslastica za motocikliste. Iza svakog zavoja otvara se prekrasan pogled na neki od okolnih vrhova, a vrijeme je idealno, s time da jutarnje sunce tek počinje grijati. Tako vijugajući brzo se penjemo do prijevoja Hochtor na 2.502 mnv, prolazimo tunel i nakon par serpentina kreće vožnja preko ogoljene visoravni.

Prolazimo pored lijepog jezera i uz vidikovac Fuscher Torl te nastavljamo prema najvišem vidikovcu na 2.571 mnv, zvanom Edelweißspitze. Uspon se ovdje pretvara u uski i strmi put popločen kockicama, poput sjeverne rampe Vršiča, te zahtijeva više opreza. Ima i dosta prometa, pa krećemo lagano prema gore, uživajući u pogledima na okolne vrhove od kojih su neki zamaskirani u pokoji oblak. 

Oba su pala!

Stižemo zadovoljni na vrh i vidimo da je Prile negdje zastao. To i nije čudno, jer sigurni smo da je stao napraviti koju fotografiju; ovo je pravi ambijent za to. Uskoro vidimo da stiže, ali ništa od fotografije. Desilo se nešto što sam ovdje puno puta uočio. Automobil ili čak kamper zastane pred serpentinu i napravi opću pomutnju, stavljajući motocikliste u tešku situaciju. Usred strmog zavoja motocikl se lako ugasi, a onda je teško nogama uhvatiti nagnutu podlogu koja „pada“, a to onda skoro svaki puta završi prevrtanjem.

Pregledavamo Katanu i oštećenja gotovo da nema. Prile, kao od stijene odvaljen, samo malo obriše jaknu ne dozvoljavajući da nam to izvrtanje pokvari doživljaj i odmah se hvata fotoaparata.

Ovdje na vrhu pruža se pogled na sve okolne vrhove te je fotografiranje neizbježno, kao i odmor na terasi planinske gostione Edelweißhutte. Taman kako smo sjeli na terasu stiže jedan motorist iz Njemačke i nešto spominje Ducati i KTM iz Hrvatske. Uskoro shvatimo da je slučajno srušio Bertijev Supersport silazeći sa svoje Multistrade. Par sitnih ogrebotina te slomljena poluga kočnice ne čine se kao nešto strašno, ali znamo da sve to neće biti jeftino jer motocikl je skroz nov i svi dijelovi bi trebali ići novi. 

Ipak Michael ispada pravi gospodin, pa razmjenjujemo podatke i broj police osiguranja. Stvarno mu je žao i ne zna ni sam kako je to uspio, ali valjda ta nadmorska visina ne utječe samo na motocikle, već i na motocikliste. Iako u vrijeme dok pišem ovaj putopis osiguranje još nije obavilo svoj dio posla, Michael se svako toliko javi Bertiju da sazna šta se dešava.

Vraćamo se na terasu i čekamo kojih 15 minuta da nam se raspoloženje popravi, dok mi Prile ne kaže da je sad na meni red za pad. Raspoloženje nam se popravlja i krećemo sa spuštanjem u smjeru iz kojega smo došli.

Idemo nazad do skretanja za Franz Josef Hohe, vrha do kojega je austrijski car Franz Josef planinario. Nakon skretanja prema tom vrhu cesta krivuda rubom zelene strmine i ovdje se u daljini nazire planina Grossglockner sa svojom impozantnom visinom od 3.798 m, da bi nakon završnog dijela uspona kroz tunel stigli na odredište. S ovog vidikovca pruža se pogled na Pasterze ledenjak i okolne vrhove, ali ovdje se nalazi još mnogo sadržaja za posjetitelje; od izložbi starih automobila i KTM motocikala, do povijesti Grossglocknera, restorana i suvenirnice, koju i jedinu posjećujemo jer uskoro je vrijeme za povratak.

Dobra vožnja u dobrom društvu

Iza podneva krećemo nazad, spuštamo se prema Heiligenblutu i uskoro smo u Dollachu gdje se zaustavljamo jer je vrijeme ručka. Iako sam već posjetio šarmantni restoran zvani Putzenhoff, izgleda da ovo baš i nije njihov dan. Vrijeme prolazi u iščekivanju osvježenja, a da budem pristojan, mogu reći da je bečka šnicla bila prosječna.

Hvatamo smjer Iselsbergpassa, nakon kojeg krećemo prema Weisenseepassu, kojeg želim odvoziti ponovno. Ovaj put nema kiše i biti će to prava poslastica. Ravniji dijelovi kroz udolinu kao da vas uspavaju. Prile je ispred i pomalo odmiče dok ne shvatim da je promašio skretanje. Uz sve kamere za mjerenje brzine na dijelovima koji slijede, Katanu ne pokušavamo stići te je odjednom gubimo iz vida. Berti i ja stižemo u Villach te preko Korenskog sedla u Kranjsku Goru, točno na terasu kafića gdje smo i dan prije bili u isto vrijeme.

Uskoro doznajemo da je Prile u centru Kranjske Gore, te nam objašnjava da je išao sasvim drugim putem nego mi i da je čak zalutao par kilometara na autoput bez vinjete. Kroz smijeh komentiramo kako smo u isto vrijeme stigli u Kranjsku Goru. Uz kavu Berti i Prile predlažu da idem s njima do Zagreba, pa kad moj imenjak nastavi autoputom za Osijek, ja isto tako mogu za Rijeku. Ipak tako sam blizu Vršiča, a onda i ostatak rute nudi još bolju vožnju na povratku, pa znam kuda ću.

Na terasi dogovaramo kakvu slijedeću vožnju, pozdravljamo se, te krećem na Vršič. Više ne moram pogledavati u retrovizore i u potpunosti se koncentriram na cestu ispred sebe, Adventure u sluša svaki moj pokret i nižemo zavoj za zavojem. Praktički preskačemo Vršič i krećemo kroz Dolinu Soče prema Bovcu, Kobaridu, Tolminu… Specifičnost ove rute skroz do Idrije je u tome što cesta sasvim drukčije leži, lagano se spušta i puno je fluidnija za voziti, s manje kočenja i više rada na izmjeni brzina i ubrzavanju kroz zavoje. Kao da sam konstantno na gasu. 

S mrakom preko Knežaka stižem u Ilirsku Bistricu i uskoro sam na Kvarneru. Stižem u garažu oko 22.30 iznova oduševljen rutom koju sam već mnogo puta prošao, ali ovaj puta i u dobrom društvu!