Kada se spomene Piva svi odmah pomisle na omiljeno piće. Rijetki su oni koji se prisjete da postoji i rijeka imenom Piva, a još rjeđi oni koji uopće znaju gdje je ta rijeka.

 

Jednom prilikom smo se vraćali s nekog od putovanja pa smo odlučili posjetiti južni poddurmitorski kraj i rijeku Pivu, kao i Pivsko jezero. Bez obzira što smo se vozili po nekakvim nedođijama i užasno lošim cestama nije nam žao ni jednog trenutka što smo tako odlučili. Prekrasna priroda i nadasve izvorna domaća hrana samo pojačavaju osjećaje zadovoljstva.

 

Krenuli smo iz manastira Ostrog prema Plužinama, gdje smo pronašli mir i odmor u jednoj starinskoj domaćoj konobi uz durmitorski goveđi pršut, durmitorski skorup, ovčji sir i domaći kruh. Ispočetka su nam svi ti okusi bili užasno žestoki, ali nakon čašice rakije i par gutljaja Nikšičkog piva sve je dalje išlo lakše. U ugodnoj atmosferi, uz dobar gutljaj i zalogaj od domaćina saznajemo zanimljivu priču kako je staro mjesto Plužine ostalo na dnu Pivskog jezera. Ustvari, kada je sagrađena brana stvorilo se jezero koje je potopilo staro mjesto, a ovo novo sagrađeno je na višoj koti. Osim priče o potopljenom selu čuli smo i još jednu neobičnu priču o samoj rijeci Pivi, a radi se o tome da nakon izvora preuzima ime od svakog njenog slijedećeg pritoka. Tako se redom zove Bukovica, Pridvorica i Komarnica. Kao Komarnica se ulijeva u Pivsko jezero, a nakon brane Mratinje pa do spajanja s rijekom Tarom, u dužini od nekih 10-ak km teče pod imenom Piva.

Nakon dužeg odmora i okrijepe krenuli smo prema samom jezeru. Koliko neke stvari mogu biti nestvarne, poput plave boje ovog jezera i zelene boje okolnih šuma, da ih čovjek jednostavno ne može ni opisati. Prelazimo most preko jednog rukavca i nastavljamo se kretati prema brani. Cesta vijuga uz obalu jezera dok mi poskakujemo na mnogim neravninama i rupama. I tako 15-ak kilometara sve do 220 metara visoke brane gdje se zaustavljamo radi slikanja.

 

Nastavak puta kroz sam kanjon Pive nije ništa ugodniji za vožnju, ali je puno slikovitiji i spektakularniji. Cesta je doslovno usječena u okolne stijene i kroz mnogobrojne tunele probija se prema kraju kanjona, Šćepan Polju i graničnom prijelazu Hum.

 

Da uzbuđenjima ne dođe prebrzo kraj pobrinuo se most koji spaja dvije države, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Most potječe iz vremena kada je UNPROFOR tu boravio i kada su ga napravili za svoje potrebe, a danas služi za međunarodni promet putnika i roba. Nije nam bilo nimalo ugodno kada smo doslovno morali sići s motora, izgurati ga s ceste, da bi jedan autobus mogao savladati oštar zavoj na samom silasku s mosta. I taman kada pomisliš krenuti dalje naiđe auto iz suprotnog smjera. Nakon toga ti se stvori jedan iza leđa i trubi da kreneš, a nemaš kud. Tu je još jedan kombi s prikolicom i čamcima za rafting. Blago rečeno, jedan mali kaos.

 

Uz puno strpljenja uspjeli smo se dokopati druge obale i druge države. A samo stotinjak metara niže rijeka Piva se spaja s Tarom i zajedno tvore rijeku Drinu. Dok mi napuštamo ovaj prekrasan kraj i nastavljamo makadamom prema Foči, pored nas, na brzacima i virovima, mnogobrojni gumeni rafting čamci, također poskakujući slijede svoj put.