Ohrid - grad bisera
Najpoznatiji ohridski proizvod svakako su ohridski biseri. Njima nije odoljela ni kraljica Elizabeta. A malo je poznato da tajnu proizvodnje bisera znaju samo dvije ohridske obitelji, a to su obitelji Talev i Filev. Samo na njihove dvije adrese mogu se kupiti pravi originalni ohridski biseri, a svi ostali su samo imitacija.
Mi smo se u Ohrid dovezli iz Skoplja i u samom centru zastali, kako bi na navigaciji pogledali put do rezerviranog apartmana. U tom času pored nas se stvorio jedan čovjek na skuteru i pitao koga tražimo i da će nas on odvesti gdje trebamo. Tako je bilo. Za jedan euro napojnice odveo nas je točno pred kuću gdje smo bukirali apartman koji mi sami nikad ne bi našli.
Ne želimo gubiti puno vremena već se na brzinu raspremamo i izlazimo. Kada smo već na brdu u starom gradu prvo idemo obići tvrđavu cara Samuila. Laganom šetnjom pored rimskog amfiteatra uspinjemo se prema vrhu. Ulazimo u tvrđavu i ostajemo malo zatečeni. S obzirom koliko se hvale da je to najljepši i najbolji povijesni spomenik na Ohridu, očekivali smo bolju uređenost nego što nas je dočekalo. Ali kada smo već tu obilazimo zidine i snimamo panoramu grada i jezera.
Malo razočarani spuštamo se u grad i uz put istražujemo lokale u kojem bi mogli nešto fino pojesti. Na samoj obali ugledasmo dim, osjetismo i miris, a dalje smo samo slijedili naša čula do pravog leskovačkog roštilja. Nakon ovako dobre hrane samo je jedan korak dalje, a to je hladno točeno skopsko pivo. Ali čovjek se ne može zaustaviti na samo jednom, već je tu bilo i drugo, i treće, i četvrto. I kada smo shvatili da smo ostatak dana propustili za daljnja istraživanja, sve smo prolongirali za sutra. Naručismo po još jedno pa idemo na spavanje.
Ohrid je najpoznatiji grad u Makedoniji i slovi kao kolijevka pravoslavne duhovnosti. Ohrid ima crkava i manastira onoliko koliko je dana u godini, a svakako je najpoznatiji manastir Svetog Klimenta Ohridskog koji potiče još iz 13. stoljeća. Drugi je manastir Svetog Pantelejmona u kojem se nalazi više od 800 ikona nastalih u periodu od 12. do 14. stoljeća. Ta zbirka se nalazi pod zaštitom UNESCO-a i smatra se drugom najvažnijom na svijetu, odmah poslije zbirke u Tretjakovskoj galeriji u Moskvi. No mi nismo ovdje zbog duhovnosti, već više zbog prirode i dobre hrane, tako da se nećemo upuštati u prevelika istraživanja brojnih crkava i manastira.
Svanulo je sunčano i vruće jutro, a mi smo se sjetili kako smo se sinoć zezali da prvo što ćemo ići vidjeti biti će „istekuvanje na Crn Drim vo Strugata“. Poslije doručka odlazimo ravno u Strugu i bivamo opčinjeni hladnom i bistrom vodom koja iz Ohridskog jezera ističe u ogromnim količinama i od samog početka tvori veliku rijeku Crni Drim. Kasnije u šetnji uz okolne štandove pokušavamo pronaći neki simpatični suvenir koji ćemo ponijeti kući, ali sve nam se čini nekako stereotipno. Ništa nije onako specifično da odskače iz mase i da nam se svidi na prvi pogled. Za ohridske bisere nismo spremni.
Slijedeće na istraživačkoj turi su Biljanini izvori. Vraćamo se u Ohrid i na samom izlasku iz grada nalazi se spomenuti lokalitet. Lako pronalazimo parking za motor i šećemo se uz malu i kratku rijeku prema samim izvorima. Koliko je Crni Drim u Strugi bio čist, toliko je, na naše iznenađenje, ova rječica prljava. Ljudi su valjda najgora stoka kada mogu u ovakav prirodni biser bacati smeće i ispuštati fekalije. Ipak, sam izvor je čist i voda s njega pitka.
Nakon ohridskih bisera, Biljanini izvori su druga najpoznatija ohridska znamenitost i svi turisti koji se zateknu na Ohridu obavezno ih posjete. Opisuje ih legenda koja kaže da su nekada mlade djevojke dolazile prati rublje na izvore i da ona koja zadnja ostane mora ih zatvoriti. Biljana je navodno bila zaljubljena i zbog toga rastresena, te ih je jedanput zaboravila zatvoriti. Tako je nastalo Ohridsko jezero. Danas pored samih izvora nalazi se spomenik djevojci Biljani koja na glavi nosi velike svitke bijeloga platna, poput onoga u narodnoj pjesmi „Biljana platno beleše“.
Dan je dug i odlazimo cestom uz jezero do 30-ak kilometara udaljenog manastira Sveti Naum koji se nalazi na samoj makedonsko-albanskoj granici. Mada smo dobili naputke da kada tu dođemo da ne nasjedamo na razne smicalice kojekakvih hohštaplera i da se nikako ne damo nagovoriti na vožnju brodom. A mi smo od prve na to pristali i nije nam žao. Samom manastiru prišli smo s pučine i doživjeli jačinu brzaka na ušću Crnog Drima u jezero. Ostatak manastira i posjeda obišli smo turistički pješice i uživali u informativnim pričama pojedinih vodiča.
Manastirski posjed Sv. Naum nalazi se na stijenama iznad Ohridskog jezera. Okružen božanstvenom prirodom, između beskrajnog plavetnila jezera i visokog planinskog masiva Galičica, stoji kao svjedok srednjeg vijeka i zrači ljepotom, kulturom, poviješću i tradicijom. Sveti Naum Ohridski, suvremenik je Svetog Klimenta Ohridskog i jedan od najznačajnijih učenika Sv. Kirila i Metoda, a povijest je zapisala da je imao čudotvorne iscijeliteljske moći. Pokopan je u maloj crkvi koja je ukrašena impresivnim freskama koje prikazuju njegov život i čuda. Cijeli posjed krase paunovi koje se smatra simbolom kršćanstva i kojih ima u izobilju. Kažu da se njihovi krikovi čuju čak do izvora Crnog Drima.
Mnogi ovdje pronalaze duhovni mir, a nama je to bilo nemoguće jer cijelo vrijeme na laganom povjetarcu do nas je dopirao miris roštilja. Još u Skoplju su nam rekli da nikako ne idemo jesti kod Svetog Nauma jer je užasno skupo. A mi smo se uvjerili u suprotno. Uostalom, vrijeme je ručku i restoran je pun. Pridružujemo se mnoštvu i uz meso na skara pijuckamo hladno točeno.
Vraćamo se u Ohrid jer želimo još malo prošetati gradskim korzom, gledati ohridske bisere u izlozima i posjediti u nekom lokalu. Puno je turista u gradu i mi tek sada primjećujemo koliko je Ohrid prljav grad. Nekoliko javnih koševa za smeće koje danima nitko nije ispraznio, ne mogu zadovoljiti sve potrebe. Đabe im svi ti sjajni biseri kada plivaju u smeću. U svakom zakutku, u svakom dvorištu, na svakom trgu, oko svake klupe na šetnici ili u parku, grad se guši u smeću. To je valjda također dio njihove kulture i tradicije. Pored svega toga nebrojeni šugavi psi lutalice vucaraju se vrućim asfaltom i izležavaju se gdje god žele. Ljudi ih zaobilaze i prekoračuju.
Sjedamo na terasu pored jezera s namjerom da potrošimo preostale makedonske denare pošto sutra odlazimo dalje. Slučajno smo nabasali na točeno prilepsko pivo i dolazimo do zaključka da je bolje od skopskog, a mi ga otkrili tek zadnji dan. Red piva, red priče, red sprdanja, red zgražanja i tako ispočetka. Vrijeme brzo prolazi i novca lagano ponestaje. Kako ne bi pretjerali odlazimo rađe na još jednu leskovačku pljeskavicu pa u krpe.
