Slika i piše: Slaven Gajdek
Ramsko jezero nosi brojne epitete. Govore za njega da je najljepše jezero u Europi, a isto tako ga nazivaju i biserom Hercegovine. A zašto je to tako postaje jasno jednim panoramskim pogledom na njega – divno je to plavetnilo ukrašeno otocima i poluotocima, omeđeno zelenilom i planinama, mjesto koje izgleda kao neki izmišljen krajolik. Naime, izgradnjom brane stvoreno je to nevjerojatno lijepo jezero smješteno na rijeci Rami, jednoj od najznačajnijih pritoka Neretve. Najvažnija posebnost jezera definitivno je poluotok Šćit, koji oblikom podsjeća na gitaru, na kojem se nalaze franjevački samostan i Gospa Ramska.
U okolnim mjestima pregršt je smještajnih kapaciteta, jer jezero je prava mala rivijera. Osim kupanja, tu se nude vožnje brodom i veslanje, a van vode planinarenje i biciklizam.
Kada sam odlučio napraviti krug oko jezera nisam ni slutio koliko će to biti zahtijevan poduhvat. Do brane cesta kao i svaka druga, a dalje prema selu Orašac ispalo je da bi bilo bolje da nisam ni krenuo. Ispočetka cesta uska, asfaltirana, uspinje se obronkom Vran planine kroz grmlje i šumu. Takvih sam već prošao na stotine kilometara. Ali nakon raskrižja prema Blidinju, odnosno Orašcu cesta se suzi, a asfalt se pretvori u betonsku podlogu.
Razmišljam u sebi, tko si je dao toliko truda da betonira nekoliko kilometara šumskog puta, kada odjednom kraj betona i nastavak staze kroz kamenjar širine za prolazak freze. Sunce nemilice prži ali ja ni ne pomišljam na povratak, već nastavljam lagano dalje, i eto me kod prvih kuća. Ustvari to su zadnje kuće u selu koje naravno da nisu nastanjene. Ustreperim od sreće kada sa strane ugledam dvije krave. Pomislim si gdje ima stoke ima i ljudi. Hrabro nastavljam i evo me ponovno na betonskoj podlozi, a nakon kilometra i na asfaltnoj. Kada sam došao do crkvice i malog raskrižja doslovno mi je pao kamen sa srca od olakšanja. Tada i shvatim da zbog proživljenog stresa nisam ništa od toga ni uslikao.
Normalno da je dalje cesta doslovno magistrala, a ja pun kuraže nakon ovih nekoliko kilometara pakla, odlazim na drugu stranu i na planinu Radušu, na čijim obroncima se nalazi malo selo Zahum i rodni dom Dive Grabovčeve, hrvatske djevojke koja je radije umrla nego se poturčila. U nastavku puta nalazi se i najljepši vidikovac Umna Glava, kojega sam svakako morao posjetiti, jer pogled na jezero i sve njegove otočiće je nešto najbolje što mi se toga dana dogodilo.
Kako svako akumulacijsko jezero ima svoju mračnu tajnu, tako je ima i Ramsko. Radi se o tome da je u dolini rijeke Rame, na današnjem dnu jezera, nekada živjelo 1.700 ljudi u 20-ak sela. Svi su oni preseljeni, a njihovi domovi i grobovi potopljeni. Kažu da i danas, u vrijeme niskog vodostaja, mogu se vidjeti ostaci tih kuća, kao i sablasni križevi.
