Tijekom našeg posljednjeg petodnevnog boravka u Albaniji, prvi dan po dolasku, odlučili smo posvetiti istraživanju slabo poznatog planinskog sjevera zemlje, točnije, povijesne regije Malësi. Prilikom proučavanja područja zaključili smo da nas tu čekaju mnoge zanimljivosti koje se svakako isplati vidjeti, a jedna od njih je rijeka Cemi i njen kanjon.

 

Kako smo već bili nekoliko puta u Albaniji svašta smo vidjeli i svašta doživjeli, a ceste kojima smo prošli do sada svojom kvalitetom mogu se klasificirati od vrhunskih auto-puteva do užasnih kaldrma. Jedino što je svima zajedničko je da su barem metar do dva šire nego naše ceste. No ova cesta kojom smo od sjeverne granice kod mjesta Vermösh krenuli prema jugu nadmašila je sva naša očekivanja. Potpuno novo trasirana i asfaltirana cesta zadovoljava sve europske standarde cestogradnje i pravi je užitak voziti se kroz raštrkana sela i uspinjati se i spuštati brojnim zavojima. Naravno da koristimo svaku priliku za zaustavljanje kako bi slikali predivne krajeve i pejzaže te pogledima upijali svu tu ljepotu.

Kako bi u potpunosti otkrili svu ljepotu rijeke Cemi pokušavamo pronaći njen izvor. Dolazimo do mjesta Lepushë i ne možemo sa sigurnošću reći jesmo li bili blizu njemu ili ne jer cesta koja se odvaja prema podnožju Prokletija gdje bi navodno trebao biti izvor nije nam izgledala prohodna za naš motor i naše vještine. Zadovoljni smo i samim dolaskom do ovdje tako da prije početka odlučujemo stati u nekoj usputnoj kavani radi malo odmora.

 

U nastavku puta pratimo njezin buran tok uz mnoštvo pragova i kaskada te slikamo najinteresantnije prizore. Dan je sunčan i topao i polako prolazimo mjesta Selcë, Dobrië, Tamarë i Brojë. U nekima od tih sela vidljivi su tragovi nekadašnje eksploatacije šljunka iz širokog korita, ali po stanju objekata i opreme zaključujemo da su zlatna vremena ovdje odavno završila. Malo vozi, malo stani, i tako stižemo do razdvajanja puteva odakle jedan smjer vodi prema Crnoj Gori, a drugi, usponom uz Rrapsh serpentine prema Skadarskom jezeru i gradu Sködëru. Mada je naš plan slijediti rijeku do samoga kraja, ne možemo odoljeti ovim serpentinama, a da se ne uspnemo njima do vrha. I vrlo brzo nakon toga stojimo na vidikovcu, a pogledi nam pucaju na prekrasan kanjon rijeke Cemi kojim smo došli i serpentine niz koje ćemo se uskoro sjuriti.

 

Vraćamo se rijeci i dolazimo na granicu s Crnom Gorom. Na istom mjestu granicu prelazimo i mi i rijeka koja se od sada zove Cijevna. Ponovno smo među bokovima okolnih brda dok vozimo pored nje prema Podgorici. Samo što sada nasadi loze i smokve pojačavaju arome mediterana dok planinski mirisi ostaju daleko iza nas. Izlaskom na Ćemovsko polje Cijevna nas iznenađuje s još jednim čudom prirode. Kod sela Tuzi rijeka je u mekoj podlozi izdubila sebi još jedan kanjon kojeg ovdje nazivaju Crnogorski Kolorado. Fascinantna je širina kanjona i rijeke na tom mjestu koja iznosi samo jedan metar, dok dubina doseže i preko deset metara. Taj fenomen izgleda poput cijevi i drži se da je zbog toga Cijevna i dobila ime. A nakon toga slap, Mala Nijagara. Bistra voda obrušava se s dva-tri metra visine i u vrtlogu raspršenih kapi smiruje se i širi među pitomim obalama. Zahvaljujući bliskom rastojanju od Podgorice ovaj donji tok obiluje brojnim kupalištima koja lokalno stanovništvo koristi za dnevni odmor.

 

Što je više potrebno za zaključak ove priče osim da je država Crna Gora prepoznala ljepotu ove rijeke i štite je Zakonom o zaštiti prirode tako da je cijelim njenim tokom ne moguće naći smeće u njoj ili na njenim obalama. Ona zelena i bistra teče dalje prema svome ušću u Moraču nakon kojeg se zajedno ulijevaju u Skadarsko jezero.