Samo spominjanje Kapele u ljudima budi asocijaciju na tunel, i to je sve. Malo ih je koji si mogu predočiti geografski položaj i veličinu planine. Srećom, nisam među njima, ali ipak sam odlučio upoznati je iz blizine.
Povijesna cesta Jozefina, koja prelazi Kapelu od Modruša do Jezerana, prirodno dijeli Kapelu na Malu (južni dio) i Veliku (sjeverni dio). Za razliku od Velike, Mala Kapela je pristupačnija i pitomija, a to su ljudi davno i primijetili, te nastanili njene livade, proplanke i šume selima koja i danas žive. Velikom Kapelom i danas prevladavaju stoljetne šume, a podno Kleka smjestio se Ogulin, najveći grad na tom području.
Prava je šteta što Kapela nije poput Velebita ispresijecana cestama, ali ipak ih ima nekoliko. Osim spomenute Jezefinske ceste tu je i povijesna Rudolfina koja povezuje Ogulin i Jasenak, kao i odvojak prema Bjelolasici. Posebno zanimljiva i lijepa cesta pruža se južnim podnožjem od Jasenka preko Drežnice do Jezerana, te dalje preko Stajnice i Glibodola do Ličke Jesenice. To je ta dionica koju sam s velikim očekivanjima želio i istražiti.
Kada sam povijesnom Rudolfinom iz Ogulina stigao u Jasenak prvo što me iznenadilo je Jasenačka rijeka. Bistar, hladan i čist lički potok pregrađen malom branom i stvorenim jezercem doslovno zove na kupanje, ali ja nisam ljubitelj skakanja u ledenu vodu tako da ovu ljepotu promatram s pristojne razdaljine i kontam daljnji plan.
Prolazim kroz Jasenak, uživam u čistom zraku, divim se lijepim kućama za odmor u netaknutoj prirodi i začas hvatam prve kilometre dionice zbog koje i jesam ovdje. Cesta se lagano spušta kroz stoljetnu šumu, kroz nekoliko zaseoka do Drežnice. Dolaskom stječem dojam da je cijelo selo negdje nestalo. Jedan pas laje iz dvorišta, dok na drugoj strani umorna mačka jedva hoda uz rub kuće. Čak ni pred trgovinom nikoga na pivi.
Krenuh dalje i ponovno šuma, proplanci, tu i tamo neki potok te izlazak na poljanu Črnač podno Javorovog vrha. Dolaskom u općinu Jezerane cesta je postala katastrofalno loša. Krpa na zakrpi i vožnja 30 na sat. Kada sam već pomislio ubiti se od dosade ugledao sam veliki vijadukt u Jezeranama što mi je odmah dalo nadu da je ovoj patnji uskoro kraj.
U Jezeranama prelazim most preko presušene rječice Jaruge i odmah skrećem desno prema selu Stajnica. I gle čuda, cesta novo asfaltirana, a u selu novi Hostel. Zatečen ovim prizorom zastajem, a pored mene se od nekud stvorio jedan mladić na APN-cu i pita me odakle sam. Nakon kratkog upoznavanja saznajem da ovaj Hostel ima poprilično puno gostiju i da dobro posluje, a on se ponudio da mi bude vodič do Glibodola.
Prihvaćam njegovu ponudu i preko Jelvice napredujemo dalje prema selu Lipice. Uživam u podnevnom suncu, toplini i mirisu šume. Kapela mi očito pruža ono najbolje od sebe.
Eto nas i u najzabačenijem selu na Kapeli, Glibodolu. Nekoliko kuća i jedva poneki znak života. Na kraju sela pozdravljam se s vodičem i nastavljam dalje sam. Oko mene samo šuma, ona prava lička bukova. Lagano se uspinjem na Vrletne Drage i počinjem osjećati blagu nelagodu jer se krećem kroz prirodno stanište i dom ličkih medvjeda. Razne kombinacije mi prolaze kroz glavu kako bi mogao postupiti prilikom slučajnog susreta, i nijedna mi se ne sviđa. Na koncu konca, zašto si radim nepotreban stres kada mogu poput drugih sjediti na plaži ili u kafiću, a ne lutati ličkim šumama?
Dolazim na Vrščić i spajam se na cestu koja vodi od Dabra prema Ličkoj Jesenici prema kuda i ja skrećem. I dalje krivudam uskom cesticom spuštajući se prema ličkoj pruzi i Ličkoj Jesenici. Fala Bogu, vrlo brzo se šuma prorjeđuje, pojavljuju se prve poljane i krovovi kuća. Blago je reći da mi je laknulo kada sam izašao na glavnu cestu i skrenuo prema Plaškom, ali osjećao sam se puno ugodnije, jer sam doživio neobično uzbuđenje, strah i istinsko zadovoljstvo otkrivanjem nečeg novog i nepoznatog.
